Dnevnik vinopije

Cijena: cca 6,5 Eur

Jedno od onih vina koje bi možda prošlo da ga ne zabilježim na ovim stranicama, ali pokazuje jednu specifičnu kvalitetu. Stezanje koje osvježava. Adstringencija tanina, ali i kiselina.

I sve što ukazuje na vulkansko tlo… zrelost očuvane svježine i salinitet zemljane komponente. Neubičajeno uvjerljiva non-fruit aromatika za prilično dostupno i pristupačno vino. Dostupnije ako si često u Italiji 😛

A voće je pitko i nije banalno, živahnost brusnice i kožnatost suhe šljive prati svaki gutljaj, a dodir rustikalnog – šarmira. Predivni Nerello Mascalese i Nerello Capuccio. Hvala, Krešimir 😉

Cijena: 150 kn u Bastionu

Korijen, cikla, celer koji se ubrzo izgube da bi se ta zemljanost uglazbila u voće. Voćnost onda vozi nepcem dosta duboko s kožnatim fenolnim senzacijama dok energični tempo drže fino uglazbljene kiseline. Tenzija se čak intenzivira što se vino više otvara u čaši.

Harmonična cjelina divnog materijala kojeg žvaćem poput zrelog grožđa Bucavca, ali ne prezrelog! Legendarni terroir čini se vrlo uvjerljivo oživotvoren u ovom vinu.

Tko je probao 2016 godište u Bastionu i nije mu se svidjelo, dijeli slično iskustvo kao ja. 2017. je druga pjesma. Ne djeluje mi to do obilježja godišta, koliko do čovjeka koji sazrijeva s vinom. Uglavnom, 2017. je predivna simbioza. Kao da se priroda smilovala naporima vinara.

Prati me osjećaj kao da je ostvaren sklad vinozne Plavine u strukturi, ali s izraženom Babić-aromatikom… ta prosušena višnja maraska vrlo je karakteristična. Naravno da ovo ne znači da vino nije čisti Babić, već samo ilustrira kako i Babić može biti podatan i pitak, bez gubljenja karaktera.

U svakom slučaju, pravo vino. Respekt.

Cijena: cca 20 Eur

Reduktivan prvi trenutak nakon kojeg nastupa čudo 😀 Magija pravog materijala u snažnoj progresiji… dok padam niz zečju rupu otkrivam zemlju čudesa, čudo života u kojem se osjeti svaka bobica Vernaccie, sva slasna slanost koju je skupila, prava mineralnost, ne samo ekstrakcija, ne prikrivena zrelost, ne puki nedostatak voćnosti, ne niti beskrajno maceriranje da bi se ostvario neki nategnuti smisao… istinska senzacija kompletnog voća koje govori iz tla.

Suvišno je naglašavati prirodne kvasce i slične pokušaje razgraničenja autentičnog i stvarnog od artificijelnog. Kakvi bi drugi mogli biti? I zašto? Sav taj fini ekstrakt koji se lijepi za nepce i nestaje ostavljajući žeđ, doziranu tenziju dubinske ravnoteže, ostvarene radom u vinogradu, svjedoči o smislenoj povezanosti mjesta, čovjeka i loze.

Nastavno na prethodni dojam, ne mogu ovo vino staviti u nijednu numeričku skalu. Stvarno ne trebam vino koje uopće može biti više autentično, više „stvarno“ i idealno nesavršeno. Umjesto najviše, ovakvo vina ima sve ocjene. Nekoliko puta. Jer ono što utjelovljuje prethodi enologiji, prethodi diktatima tržišta. Trenutno stavljam ovo iskustvo ispred Il Templarea. Il Templare je veće vino, ali Tradizionale je iskonski gušt.

Predstavlja sve ono što danas nedostaje u svijetu vina. A da je jednostavno ono što jest. Dodana vrijednost u kojoj 1+1+1 daju više od 3

Cijena: cca 20 Eur

„Propter necessitatem ad frigus depellendum.“

Pravilo Sv. Bernarda od Clairvauxa odobravalo je svojim svećenicima i Redu vitezova Templara ispijanje vina „prema potrebi da poraze hladnoću“. Svatko je imao pravo odrediti koliko vina će popiti svaki dan u borbi protiv hladnoće: hladnoće tijela, hladnoće srca, hladnoće duha.

Il Templare meni predstavlja lijek, emulziju svih živih komponenti u nikad konačnom procesu. Ljekovite trave, lavanda, ružmarin, potpuno dozrele bobice, salinitet, bočatost, školjke kakve se još nalaze u zemlji iz koje rađa prastari vinograd…

Širina, dubina, sve. Vino cjeline, koju ne možeš raščlaniti, u pokušaju da bi ga bolje opisao. Slojevitost je jedino osjetna ako se prepustiš doživljaju bez analiziranja. Puno je svrsishodnije pronaći strpljenje i vratiti se vinu dan nakon otvaranja.

Premda osjetim razliku, skoro „granicu“ između 2011 Il Templare i 2012 Il Templare koje jednostavno nema istu energiju (upućeniji će znati uslijed čega je tomu tako), Il Templare (ali i Vernaccia Tradizionale) Montenidoli je odgovor na pitanje zašto volim vino.

Nema potrebe palamuditi, na prvom mjestu je želudac 😀 Ali, nije to danas toliko jednostavno kako zvuči. Hedonizam ne znači da guštam u pukom ispijanju. “Želudac” i organizam traži namirnicu koja ga istinski hrani, a ne samo zavarava. Puno je lažne hrane koja te ispuni, optereti, ali te ne hrani. Ljudska fiziološka potreba za hranom – pojednostavljeno „želudac“. Ako nema pravog sira, ne treba mi niti sirni nadomjestak, ako nema pravog meda, sigurno mi ne treba lažni kakav se uredno znao prodavati posvuda, ako nema maslinovog ulja, koja je alternativa!? Ne želim kruh koji je naizgled dobar samo dok je vruć iz pećnice. S vremenom, sa stečenim uvidom, namirišem prijevaru na kilometar. Dakle, prolazi samo ona namirnica koja stvarno ostvaruje svoju svrhu, koja istinski hrani.

Sljedeći razlog je intelekt, ali ne da bi se ja osjećao jako profinjeno i pametno vrteći vino u čaši, već svi kulturološki razlozi zbog kojih je upravo vino posebna kategorija i gdje prestaje biti samo „proizvod“. Pravo vino intrigira. Zainteresira me za dublju spoznaju od toga koliko je točno macerirano i koliko je odležalo u kakvim bačvama. Zato jer pokazuje neke odlike specifične za kulturu podneblja iz kojeg nastaje. Tlo, klima i uzgoj, način uzgoja, procesi i praksa i iskustva… Nakon dovoljno potrage, svaki vinopija može „putovati“ i upoznati kulturu koju ispija, čak i bez neophodnog financijskog i vremenskog resursa da tamo stvarno i ode. U krajnjoj liniji, baš zato želim posjetiti npr. Somló ili Tokaj u Mađarskoj jer me fasciniraju suhi Furminti s vulkanskog tla, premda me turistički Mađarska možda ne bi toliko privlačila.

Krajnji razlog je duša, spiritualni moment. Ovako to zvuči kao teži preserans, međutim ako te vino ne inspirira ili je vino to koje nema duše (a mnoga nemaju) ili je ti nemaš. Sori. To ne znači da se svakome mora svidjeti što se meni sviđa. Svatko ima selektivnu sklonost prema nečemu, ali većina iskusnih uživatelja dobro zna o čemu pričam (odnosno osjeća) i premda nećemo uživati jednako u istim stvarima, cijenit ćemo vino koje stvara asocijacije, otvara nove svjetove, koje može promijeniti kako se trenutno osjećamo, čak i dugoročno raspoloženje. Ovdje je važno naglasiti da postoje vrlo cijenjeni iskusni degustatori koji nikad ne dožive ovu, najvažniju, razinu uživanja u vinu. Iz mojeg iskustva, a ionako sam odavno prešao granicu da ispadnem smiješan, upravo je previše intelektualiziranja, ono što sprječava uživanje u nesavršenosti. Ima tome već dugo otkako je Tvrle otvorio jednog 100-bodaša, vino koje je arbitrarnom ocjenom postalo predmet želja. Suočavanje s takvim vinom svojevrsna je „car je gol“ situacija, premda u ovom slučaju, radilo se o spektakularnom vinu. I ja bi mu dao 100 bodova, jer je „dosadno savršeno“, a onda nastavio piti jedan karakterni Primitivo. Nesavršenost, karakternost, karizmatičnost, unikatnost ne može se ocijeniti na nikavoj linearnoj bodovnoj skali…

Cijena: 71,98 kn

Baš lijepa Graševina. Široka ko Slavonija. Mekane teksture, bez vidljive alkoholnosti. Tek malo uljasto, ali sa svježinom ugodno raspoređenih kiselina. Svježina nije prodorna, već nastupa kao skladna sočna cjelina.

Možda je to zbog spontane fermentacije ili Josipa (Andrijanić, enologinja) ima još trikova u rukavu 😛 ,ali osjeti se taj optimalan materijal s Mitrovca i Vetova. Uglavnom iz kupljenih starijih vinograda. Kakva će biti praksa kad se dovrši podrum u Zelini nemam pojma, ali suradnja u kojoj se Josipa posvetila ovoj vinariji obećava.

Ima tu neku notu herbalnog/začinskog u afteru što je imala i ranije (link na dojam) što uz optimalnu zrelost voća djeluje kao cjelina. Nježan gutljaj s dosta „štofa“ na nepcu. (13% alc) U tom tragu se čini da nije suho, međutim taj privid slatkoće je zapravo zrelost i sklad.

Cijena se ne čini niska, ali nije niti pretenciozna, obzirom da bazne Malvazije koštaju toliko, a pojedine „vrhunske graševine“ tu negdje ma koliko bile bezvezakaste 😀

Josipina težnja da ostvari vino kroz svoj inherentni potencijal uz izbjegavanje maltretiranja vina u podrumu ostvaruje onakvu Graševinu kakvu Slavonija zaslužuje.

Ovo je ime bio jedan od osobnih motiva dolaska na festival crnog pinota (Modri Les Noirs). Pasji rep je vinogradarski položaj u Vipavi po kojem je nazvana vinarija, vjerojatno najpoznatija po svojem radu s autohtonom sortom Vipavske doline – Zelen. Također, tko prati vinsku scenu možda se sjeća jedinog nastupa ove vinarije na VinoComu u Zagrebu prije nekoliko godina kad je Franc Premrn točio Jebačin, njihovu bijelu kupažu. Smijali smo se nazivu Jebačin Pasjeg repa i na ovim stranicama, ali i prepoznali to vino kao nešto posebno i puno ozbiljnije nego što je ime i etiketa opravdavala.

Na nedavno održanom festivalu crnog pinota u Kendovom dvorcu u Idriji, Martini i meni se u kontekstu onoga što očekujemo i želimo od Crnog pinota izdvojio upravo Pasji rep. Međutim, ono što se tada dogodilo će vas zaprepastiti 😀 😀 😀

Upravo nasuprot click bait senzacionalizmu, od Pasjeg repa se mogao očekivati uspješan nastup i zapravo su samo potvrdili očekivanja u većoj ili manjoj mjeri, ovisno o posebnostima berbe itd.

Ipak, nešto se stvarno dogodilo što je dodatno definiralo Pasji rep, a zove se Samo Premrn. Dok je Franc inzistirao na dobroj tradiciji i identitetu Vipave, beskompromisno, ali sa smislom, danas Pasji rep ostvaruje i dodatnu razinu profinjenosti i elegancije bez da je izgubio svoju energiju i karakter. Naprotiv, profilirali su svoje etikete, izvana novim dizajnom i iznutra, suzdržanom snagom u kojoj je manje doista – više. Premda ovo nikad i nisu bila “industrijska vina”, danas prakticiraju organski uzgoj. Izvornost i prirodnost uz ovakvu jasnoću kakvu pokazuju, potvrđuje Pasji rep u biranom društvu najboljih vinara Vipave i Slovenije.

 

Pasji rep, Zelen, 2017.

Cijena: 9,60 Eur u vinariji

Iznenadilo me da Zelen poslužuju iz Chardonnay čaše pa sam isto isprobao u vlastitoj Riedel Vinum Extreme Montrachet/Chardonnay čaši i još jednom se uvjerio u opravdanost odabira.

Vino zrači iz čaše i podsjetilo me na čaj za špricanje vinograda, biodinamički pripravak kojeg Miha od sad već legendarne kuće Batič, zna rastočiti gostima na degustaciji 🙂 Taj aspekt se razvije u svojevrsni maslačak, biljno-cvjetnu nazočnost koja se razotkriva tek kušanjem.

Stvarno ima širinu, delikatan „spread“ po nepcu i aromatsku, zelenu svježinu, začin koji nastupa poput mentola da bi kopriva i peršin u afteru potvrdili da uz širinu, vino ima i zavidnu dubinu.

Premda, ne radi se o vinu koje se isplati čuvati. Spremno nudi sve najljepše što karakter sorte može ostvariti. Samo to ostvaruje na decentan način, bez napadne voćnosti.

 

Pasji rep, Malvazija, 2017.

Cijena: 9,60 Eur u vinariji

Malvaziji treba nešto malo više vremena da se otvori. Pied de cuve, još nije u optimalnoj fazi konzumacije, ali već sad blista. Jasnoćom, čistoćom, elegancijom, ali očuvanom energijom.

Pasji rep je organska vinarija, ali i postupanje u podrumu je s tim u skladu, uz minimalno utjecanje na prirodne procese.

Sušeno voće, marelice, bergamot i potpourri na nosu, zrelost materijala potvrđuje se svakim gutljanjem dok punina tijela (13%) ne opterećuje.

 

Pasji rep, Jebatschin, 2016.

Cijena: 13,20 Eur u vinariji

Jebačin je postao Jebatschin i to je jedina negativna primjedba koju mogu naći ovom vinu 🙂 Jebačin je staro prezime karakteristično za kraj Vipave i za jedan stari vinograd Malvazije, Rebule i Zelena, a vino je samo takva jebačina 😛

Tijelo nosi Malvazija koja je najzastupljenija u kupaži, ali taj slatki začin u mirisu… zrela kruška, dunja, žuto voće jeseni, možda je utjecaj Rebule, a možda naprosto materijala iz starog vinograda.

Zelen zamišljam da djeluje eterično, Rebula da daje „zrnatost“ i zrelost, ali Jebačin je zapravo vino cjeline. Cjeline koja je više od svojih sastavnih dijelova, živi sklad elegancije i energije vina s 14% alc.

Opojan miris i têk na nepcu… hrani i okrepljuje.

 

Pasji rep, Pinot Crni, 2016.

Cijena: 15,60 Eur u vinariji

Kožnato, jesensko, šumsko voće, ali vrlo nježno… suzdržanost u mirisu i na nepcu. Balans koji ustraje, fina linijatura tanina koji su neprimjetni poput alkohola (14% ?!?). To je zbog dobro raspoređenih kiselina, kao sočna jabuka… svježina vjetra za idealnu zrelost voća i delikatan tretman za ljepotu pitke cjeline.

Vrijeme s ovim vinom je poput vremena s ugodnim sugovornikom koji nakon opreznog upoznavanja niti u jednom trenutku nije dosadan. Premda razgovor klizi naizgled neopterećeno, neka nevidljiva kontrola drži ga usmjerenim i suvislim. Nema tenzije, nema napetosti, ali si svejedno neprestano budan.

Cijena: cca 16,50 Eur

Hipsterska etiketa naglašava sve što se očekuje od „osviještenog vina“ danas – uzgoj bez sistemika, spontana fermentacija, minimalna intervencija, bez filtracije… i još je boca numerirana 🙂

Stvarno, dušu su mu vadili 😀 Slutim ekstrakciju sjemenki grožđa u toj zelenoj grenkastosti… ali ovo vino nema dušu. Žao mi je. Ilustracija je predivna. Svaki hit restoran bi je stavio na kartu.

Međutim, sadržaj je samo dobar pokušaj. Djeluje kao moderna interpretacija nečeg tradicionalnog, kao pokušaj ostvarivanja neke zaboravljene aromatičnosti bez pripadajuće težine, ali umjesto težine ostaje slanost. Na nepcu je ta voćna slanost nalik Rieslingu, a ne Toskanskom Trebbianu, Malvasia Bianci i Vermentinu.

Otvara se zagonetno kao neko zaboravljeno voće u vosku, u skladu s tom jantarnom bojom, čak jodom uz dunju u mirisu i kumkvat na nepcu ili neku kiselu naranču bez gorčine koja postoji, ali u bajkama…

Nije ovo loše vino, daleko od toga, do trpkosti naglašeno suh sadržaj je nadahnut i da je samo malo više prave supstance, pravog materijala, energija bi bila životvornija, cjelina šarmantnija. I ovako je to jako lijepo vino. Ozbiljno. Čvrsto. Impresivno. Da, fanatično je, ali terroirsko nije.

U tom fanatizmu me podsjetilo na onaj limited Chardonnay vinarije Apostol. Što je s tim vinom?

Možda je to pitanje prestiža ili afirmacije vinara, sposobnost da ostvari takozvano „veliko vino“. Termin veliko vino preuzet je iz strane literature i kako se to nerijetko događa, „izgubljen u prijevodu“. Pravo značenje „veličine vina“ sadržano je u francuskom „vin de garde“. Tu je jasno da se radi o vinu sposobnom dozrijevati jer, unatoč narodnim poslovicama, većina vina nije sposobno dozrijevati. Sposobno je dulje ili kraće vrijeme odolijevati neminovnom starenju i odumiranju. Dozrijevanje u boci znači da je vino vremenom potpunije, uravnoteženije, razvijeno, dublje, ekspresivnije u onome što je bitno, nego u trenutku punjenja ili puštanja na tržište.

Potpunije nema veze s punoćom. Punoća je termin kojim opisujemo „tijelo vina“ i od analitičkih pokazatelja percepcija punoće, osobito na prvu loptu, često korespondira s količinom ekstrakta. Pogrešan prijevod nastaje upravo zbog te prve lopte. Nisu samo laici, već iskusni ljubitelji i sami vinari skloni napucana, (pre)teška, (pre)ekstrakna vina nazivati „velika“, samo zato što pune usta percipiranom gustoćom.

Potpunije ima veze sa cjelovitošću, a ona je nemoguća kod vina koja nisu u „balansu“. Česta okolnost upravo opisanih vina je da nisu u balansu te unatoč tome što mogu imati visoke analitičke razine svih komponenti koje se smatraju preduvjetima „trajnosti“ vina (alkoholi, kiseline, tanini…) ne mogu ostvariti temeljni uvjet da bi bila „velika“ – razvoj u boci.

Nema tu priče o primarnim, sekundarnim i tercijarnim aromama i sličnim konvencijama koje odmažu više nego pomažu u razumijevanju vina. Sve arome dozrijevaju i produbljuju se. Otvori Stagnum 2003 ili 2005 i voćni aspekt će biti drugačiji, ali itekako prisutan. Više se nitko ne čudi Teranima koji tek nakon deset godina blistaju punim sjajem. To su velika vina ili barem vina s agendom da budu velika.

Kad bi sva vina bila velika, bio bi to tužan svijet. Jer niti jedno onda ne bi bilo veliko. Meni puno češće trebaju „mala“ vina. Čini se da imam sreće, da su logično sva ostala takva, „nevelika“. Na žalost, nisu. Da su sva ostala vina samo nevelika, bio bi to sretan svijet. U kojem ne bi bilo „Vezaka“. Niti lažnih proizvoda „najmanjeg zajedničkog nazivnika“ s degradiranom kategorijom koju jedva zadovoljavaju.

„Mala“ vina također imaju životnu krivulju. Preduvjet za to je da imaju život. Da su stvarna. Da nisu samo proizvod kreiran da zadovolji pH koji prosječan potrošač preferira. Da ne „nestanu“ iz čaše 15 minuta nakon što su natočena. To uopće nisu vina, već legalne prijevare. Uglavnom, anestezirana i istehnicirana do mjere da je sav život ukoliko je ikad postojao nepovratno isisan iz njih.

Zato mi je drago da i u Hrvatskoj nastaje sve više ozbiljnih aspiranata za „velika vina“. Ali mi se čini da je sve manje težnje da se ostvare „mala vina“. Stoga me sve više veseli kad s vremena na vrijeme otkrijem novo ili potvrdim poznato „malo“ vino.

Marko Sladić, Plavina, 2015.

Tiho, nenametljivo, korisno. Plavina nije vino koje impresionira, ali je vino koje je izuzetno zahvalno. Kad je ovako čvrsto, dobro balansirano, s nenametljivom voćnom svježinom, ugodnom vinoznošću… to je vino koje iznenadi ako ga propustiš osjetiti i koje proradi uz tanjur skoro bilo čega što bi taj dan poželio.

Nije to samo food friendly kvaliteta. Kameno tijelo se formira u čaši nakon dovoljno vremena. Smiruje i uravnotežuje. Ne treba mu ništa više iznad 12,7% alc.

Carska vina, Blatina, 2015.

Kad smo kod kamenja… pao mi jedan sa srca kad sam probao ovo. Nakon ne baš uvjerljive 2014. godine ovo je drugačija pjesma iz Podruma Grge Vasilja.

Nije ovo prvi put da Hercegovina ponudi favorita u ovoj kategoriji. Svako malo pojavi se neki „super best buy“ poput Krša ili Nuićeve bazne Blatine (Mislim 2012 ili 2013).

Začin i zemlja na nosu, a sočni voćni poljubac na nepcu. Dinamično, vino brzog gutljaja, ali ugodno koliko i nepretenciozno. Iskrena i srčana okrjepa, fruit&dirt vino s odličnim têkom, koji traje taman toliko da ne možeš prestati 🙂

S tom pomalo mračnom aromatikom te s hladnim uklopljenim voćnim kiselinama koje više podsjećaju na neki Teroldego nego uobičajen crnjak Juga, istovremeno je versatilno i samodostatno. Super korisno vino, s karakterom. 13%

Teskera, Didovo crno, 2015.

Okrjepa. Bez rustikalnog momenta djeluje „pročišćeno“, ali nije „sterilizirano“. Koncipirano da svoju svrhu ostvari uz jelo. Npr. šalšu s tjesteninom, kad pikantna rajčica pleše s dobro uklopljenom svježinom vinskih kiselina.

Nije to tvrdo vino, tanini su nebitni u doživljaju, ali je čvrsto. Deklariranih 12% alkohola je taman koliko treba za prekrasno i nepretenciozno – vinsko iskustvo.

Vino koje bi uvijek rado popio. Uz ručak ili večeru. Koje bi si morao moći priuštiti i o kojem nemam potrebu pisati poeme da bi uživao u njemu.

Cijena: 141,75 kn

Tko čeka, taj i dočeka? Osjećao sam kod prvih Plavaca Komarne da tu ima nečeg puno dubljeg. Već neko vrijeme sa zadrškom očekujem da se ostvari onaj šarm koji je pred dvije godine pokazala „nulta“ berba 2009. iz arhive podruma Rizman.

Dočekali smo.

Kakvo vino! Plavac kad je u balansu, to je nevjerojatno iskustvo. Suho, s 13.5% – pozicija u kojoj Plavac Mali postaje „velik“.

Ne velik količinom već kvalitetom ekstrakta. Kad slani vjetar unosi miris makije u nosnice. Kad se zreli, promišljeno školovani tanin rastapa na nepcu noseći herbalni potpis podneblja u kojem je nastao i rastao.

I to bez da se previše trudi. Naizgled lako. Ali, idealna zrelost materijala bez pretjerane koncentriranosti već je čudo za Plavac Mali. Čudo tenzije i svježine. Čudesna dinamika na nepcu…

Možda najvažnije… prepoznatljivost. Pitanje identiteta. Može li na slijepom kušanju ovo vino asocirati na nešto drugo, nešto što nije Mediteran?

Ne može, složio bi se i Vojko Vrućina #bach #kakoto #nijemijasno #hestegiranjejeiritantno

Plavci koje treba čekati i koje se isplati čekati, ali kojeg više ne mogu čekati jer je predivan već sad. Srk 😀

Cijena: 85 kn

Na ovogodišnjoj radionici o Sansigotu održanoj u Hotelu Gospoja u Vrbniku na Danima vina otoka Krka, blistao je Sansigot godišta 2013. vinarije Šipun. Opravdano i pravedno 😀

Pravedno je da onaj vinar i rasadničar zahvaljujući kojemu danas i postoje barem ta dva Sansigota na tržištu, pravi uspješan Sansigot.

Opravdano je ulaganje i trud u ovu sortu jer Sansigot evidentno pokazuje da je s vremenom vrijednije vino nego u svojoj mladosti.

Jako bi volio da se mogu vratiti u prošlost isprobati taj izvorni Sansigot sa Suska ili negdje s Krka gdje je bio poprilično raširena crna sorta. Možda je zbog svojih osobina vremenom izgubio popularnost, kao što su vinogradi na uzvišenim položajima kopnili da bi danas cijelo vrbničko polje bilo puno vinograda.

Sansigot je vino tanjeg tijela kojem je prava pozicija očito negdje oko 12% alkohola. Tu do izražaja dolaze posebnosti zbog kojih je značajno i drugačije od svega ostalog. Možda najvažnija posebnost koju pokazuje su karakteristično hladne kiseline, istaknuta „vino koje hladi, a ne grije“ kvaliteta. Uz dodir balzamičnosti toliko je šarmantno, a istovremeno zahvalno.

Jer lako ga je spariti s raznim jelima. Kako je izrazito suho, a nije tanično, gutljaj je lagan. Međutim pokazuje progresiju na nepcu i razvoj u čaši. Neočekivana slojevitost i kompleksnost, dijelom rezultat dobrog hendlanja materijala. Zrelost, a ne ukuhanost. Miriši na čaj, herbalnost i humus su mirisne asocijacije, kaduljasto je i zemljano na specifičan način.

Važna je tu i uloga malobrojnih i jako sitnih, ali kožnatih tanina.

Na Vinskoj srijedi u Basementu sam bio u prilici probati još nenapunjeni Šipun Sansigot berbe 2016., uzorak iz podruma Ivice Dobrinčića…

Uglavnom, rezervirao sam karton 😉