Cijena: cca 20 Eur
„Propter necessitatem ad frigus depellendum.“
Pravilo Sv. Bernarda od Clairvauxa odobravalo je svojim svećenicima i Redu vitezova Templara ispijanje vina „prema potrebi da poraze hladnoću“. Svatko je imao pravo odrediti koliko vina će popiti svaki dan u borbi protiv hladnoće: hladnoće tijela, hladnoće srca, hladnoće duha.
Il Templare meni predstavlja lijek, emulziju svih živih komponenti u nikad konačnom procesu. Ljekovite trave, lavanda, ružmarin, potpuno dozrele bobice, salinitet, bočatost, školjke kakve se još nalaze u zemlji iz koje rađa prastari vinograd…
Širina, dubina, sve. Vino cjeline, koju ne možeš raščlaniti, u pokušaju da bi ga bolje opisao. Slojevitost je jedino osjetna ako se prepustiš doživljaju bez analiziranja. Puno je svrsishodnije pronaći strpljenje i vratiti se vinu dan nakon otvaranja.
Premda osjetim razliku, skoro „granicu“ između 2011 Il Templare i 2012 Il Templare koje jednostavno nema istu energiju (upućeniji će znati uslijed čega je tomu tako), Il Templare (ali i Vernaccia Tradizionale) Montenidoli je odgovor na pitanje zašto volim vino.
Nema potrebe palamuditi, na prvom mjestu je želudac 😀 Ali, nije to danas toliko jednostavno kako zvuči. Hedonizam ne znači da guštam u pukom ispijanju. “Želudac” i organizam traži namirnicu koja ga istinski hrani, a ne samo zavarava. Puno je lažne hrane koja te ispuni, optereti, ali te ne hrani. Ljudska fiziološka potreba za hranom – pojednostavljeno „želudac“. Ako nema pravog sira, ne treba mi niti sirni nadomjestak, ako nema pravog meda, sigurno mi ne treba lažni kakav se uredno znao prodavati posvuda, ako nema maslinovog ulja, koja je alternativa!? Ne želim kruh koji je naizgled dobar samo dok je vruć iz pećnice. S vremenom, sa stečenim uvidom, namirišem prijevaru na kilometar. Dakle, prolazi samo ona namirnica koja stvarno ostvaruje svoju svrhu, koja istinski hrani.
Sljedeći razlog je intelekt, ali ne da bi se ja osjećao jako profinjeno i pametno vrteći vino u čaši, već svi kulturološki razlozi zbog kojih je upravo vino posebna kategorija i gdje prestaje biti samo „proizvod“. Pravo vino intrigira. Zainteresira me za dublju spoznaju od toga koliko je točno macerirano i koliko je odležalo u kakvim bačvama. Zato jer pokazuje neke odlike specifične za kulturu podneblja iz kojeg nastaje. Tlo, klima i uzgoj, način uzgoja, procesi i praksa i iskustva… Nakon dovoljno potrage, svaki vinopija može „putovati“ i upoznati kulturu koju ispija, čak i bez neophodnog financijskog i vremenskog resursa da tamo stvarno i ode. U krajnjoj liniji, baš zato želim posjetiti npr. Somló ili Tokaj u Mađarskoj jer me fasciniraju suhi Furminti s vulkanskog tla, premda me turistički Mađarska možda ne bi toliko privlačila.
Krajnji razlog je duša, spiritualni moment. Ovako to zvuči kao teži preserans, međutim ako te vino ne inspirira ili je vino to koje nema duše (a mnoga nemaju) ili je ti nemaš. Sori. To ne znači da se svakome mora svidjeti što se meni sviđa. Svatko ima selektivnu sklonost prema nečemu, ali većina iskusnih uživatelja dobro zna o čemu pričam (odnosno osjeća) i premda nećemo uživati jednako u istim stvarima, cijenit ćemo vino koje stvara asocijacije, otvara nove svjetove, koje može promijeniti kako se trenutno osjećamo, čak i dugoročno raspoloženje. Ovdje je važno naglasiti da postoje vrlo cijenjeni iskusni degustatori koji nikad ne dožive ovu, najvažniju, razinu uživanja u vinu. Iz mojeg iskustva, a ionako sam odavno prešao granicu da ispadnem smiješan, upravo je previše intelektualiziranja, ono što sprječava uživanje u nesavršenosti. Ima tome već dugo otkako je Tvrle otvorio jednog 100-bodaša, vino koje je arbitrarnom ocjenom postalo predmet želja. Suočavanje s takvim vinom svojevrsna je „car je gol“ situacija, premda u ovom slučaju, radilo se o spektakularnom vinu. I ja bi mu dao 100 bodova, jer je „dosadno savršeno“, a onda nastavio piti jedan karakterni Primitivo. Nesavršenost, karakternost, karizmatičnost, unikatnost ne može se ocijeniti na nikavoj linearnoj bodovnoj skali…
Dnevnik vinopije 