Dnevnik vinopije

Cijena: 20,00 kn 🙂 Na izlistavanju robe s police jednog trgovačkog lanca

Jedna od onih „dojava“ o nekom suludom sniženju ponekad urodi plodom. Jedan od tih plodova je i ovo vino. U „zoni duhova“ gdje stoje vina naletio sam između ostalog na Tomčev Rizling 07 i da ih je bilo više po ovoj cijeni, sve bi uzeo. Kod vina stvarno vrijedi specijalna logika. Uopće nije upitno što je godište 2007. Zato što je to Rajnski Rizling i zato što je vinar Tomac. Jedini strah predstavljaju uvjeti čuvanja, još više uvjeti transporta i trgovačkih putešestvija uslijed kojih se ova boca zaustavila baš na ovom mjestu, najnižoj polici s prekriženom cijenom 100 i ne posebno istaknutom 20 🙂

Posebno komično je to što bi danas najradije otvorio 2005. ili 2006. godinu Tomčevog regularnog rizlinga. Želim reći da je ovo vino „bolje“ danas nego datuma kad je pušteno u distribuciju. A čak i nije neka spektakularna godina u pitanju za Plešivicu.

Vino je tamnije zlatnožute boje, ali miriši „zeleno-žuto“, od limete do kruške, ali rizlingovski, vinski!

Možeš naslutiti jedre vinske kiseline koje će pratiti gutljaj od početka do kraja. Petrolejske note prirodno potpomažu taj osjećaj. Arome su se opustile, vino je prisutno u svoj raskoši, a intenzitet je nesmanjen. Ima naboj, ima svježinu koja nije banalna, već vitalna, ukorijenjena u strukturi.

Mene Rizling ne fascinira toliko zbog raskoši koliko zbog preciznosti. A Tomčev je jasan, čist, odnosno neokaljan suvišnim vinarskim interpretacijama. Minimalizam. Jednostavnost. To su odlike koje pomažu iskazati inherentni karakter podneblja kroz sortu 😉 Usudio bi se reći da je Rizling 07 čak longitudinalan u smislu da je put jednakovažan kao i cilj. Osobito u suhoj izvedbi s primjerenih 12,9% alkohola.

Vino koje mi je smirilo nervozu i dalo inspiraciju da u woku pripremim jednostavno jelo od povrća koje sam našao u frižideru. Tako svakidašnje i toliko božanstveno uz čašu dozrelog nektara. Nikad me tako malo novaca nije učinilo tako bogatim.

Svako zrno krupne morske soli i svaka strugotina papra potencirala je mineralni karakter plešivičkog rizlinga. Odmjerno, skladno. Toliko da sam uredno skršio bocu 🙂 Ozbiljno dobro. Stanovita rigidnost jedina čini distancu od najprestižnijih Rieslinga, ali svejedno je ovo još jedno od malobrojnih vina s ovih i drugih prostora koja pripadaju relevantnim vinima svijeta.

Cijena: 165,50 kn   U ponudi na čaše u Sherry`s–u 🙂

Općeprihvaćeno i očigledno dramatična godina i mokra berba 2010. u određenim je slučajevima dala najbolja vina. Najbanalnije, baš te briga za kišu kad imaš prirodnu drenažu na položajima s takvim nagibom. Ti su položaji, naravno, Dingač i Postup, odakle u Korta Katarini sourcaju grožđe za Plavac Mali. Postup i postupno, ravnomjerno dozrijevanje nisu baš kompatibilni, ali kad se zalomi ovakva godina, čini se da Plavac Mali postaje ozbiljan materijal 😉

Prvi put Korta ima karakter koji „hladi“. Jasno, južnjačka toplina sunca sačuvana je u 14,6% alkohola, ali hladnoća kiselina uklopljenih u strukturi pažljivo školovanog vina, još vrlo autentičnih tanina, sluti na dobro. Osobito jer je još uvijek prilično zatvoreno, iz drva izbija karakteristični rogač, pa i zapečene masline, suhe smokve, voćnost vrlo dozirana.

Trpkost je slatka, ne postaje gorka, čak bi rekao da je herbalna. Dok taničnost dodatno naglašava suhoću, vino nimalo ne davi svojom ekstraktnošću. Nije prekoncentrirano, vrlo je prisutno, vrlo tjelesno, ali ne i preteško. Traje iznimno dugo nakon ispijenog gutljaja, grije i hladi istovremeno i po prvi put mogu osjetiti kako Kortin Plavac „diše“.

Premda još pomalo „sirov“, ovaj Plavac je „živ“. Meni najbolji Kortin Plavac do sada tako da ću morati utvrditi gradivo još koji put 😉 Očekujem da će tek zapjevati kroz koju godinu, ali je već danas ozbiljan.

 

Cijena: 87,88 kn

Dakle, Crni Galić u potrazi za neodoljivim 🙂 Bordoška kupaža Cabernet Sauvignona i Merlota iz Kutjevačkog vinogorja u orkestraciji podruma Galić miriši na sušene brusnice, maraschino i… humus ?!?

Da, suho s osjećajem slasti, ali s trpkim taninima koji su još mladi premda uglađeni, ispolirani. Ljubičasti odsjaj tamne tekućine svjedoči o mladosti u ovom slučaju.

Dobra vijest su i izvrsno raspoređene svježe kiseline. Zbog usklađenosti je i čak 14% alkohola realno neprimjetno.

Dominantan aspekt je na zarobljenoj primarnoj voćnosti koja je zavodljiva na prvu. Ugodno, mlado i mekano. Uz biftek, srneći gulaš, tjesteninu s mesnim umakom ili dozreli sir…

Devet? Ne znam zašto devet.

Cijena: 149,98 kn

Ovog proljeća sudjelovao sam na neslužbenom, ali ipak ocjenjivanju Istarskih Malvazija u profi uvjetima, prema famoznoj WSET-ovoj skali 😉 Nakon 24 uzorka, posljednji se pojavio ovaj uzorak o kojem sam znao samo godište i to nije bilo jedino vino tog godišta, premda ih je većina bila tzv. mladih Malvazija iz aktualne 2012.

Da skratim, odmah sam, već po mirisu, prepoznao Anno Domini. Dodijelio sam vinu najvišu ocjenu od svih uzoraka toga dana iz razloga koje ću iznijeti u ovom dojmu.

Stoga sam bio neugodno iznenađen kad je u konačnom prosjeku toga dana ovo vino „prošlo“ skoro kao litreni Veritas!?! Uzorak je naime bio odbačen od strane stručnog ocjenjivača, a organizatori su zbrojili „nulu“ i podijelili s ukupnim brojem ocjenjivača 🙂

Ne ulazeći sada u matematičke nelogičnosti postupka, naknadno sam se potrudio doznati razlog odbacivanja jer radilo se doista o čovjeku od struke i to jednom od urednih članova organoleptičke komisije pri Zavodu 🙂 Uglavnom, razlog je bio „hlapivost“, „etil acetat“ ili tako nešto 😀 ?!? Dakle još jednom, upitnik-uskličnik-upitnik 🙂 A bio sam potpuno siguran da je vino bilo savršeno zdravo 😉 Barem ono u mojoj čaši. Još uvijek sam potpuno siguran u to.

Bilo je na ovim stranicama dosta diskusije o ne/prepoznavanju bijelih „maceriranih vina“ od strane struke. Umjesto mojeg komentara, radije ću zabilježiti sljedeće opservacije da ih i Đuro razumije 😉

Boja je izrazito zlatnožuta. Već tu ti je jasno da, kao što volim reći, „više nismo u Kanzasu“. Možda smo pošli kvragu, ali možda smo na još boljem putu.

Cvjetne medene arome (bagrem) jako su „visoko“, podržane svježinom citrusa, narančine kore i mandarine. Sve djeluje kao skladna cjelina. Ovo je jako bitna opservacija koja se može i drugačije iskazati 🙂 Znači da zaboraviš na sve analitičke podatke koje osobno nikad i ne znam niti želim znati, osobito ne prije kušanja vina. Dakle, na odličnom smo putu 🙂

Dok možda u čaši i izgleda kao ishlapjela piva, na nepcu daje puno života. Premda ide do orašaste gorkastosti u samom finišu, dojam u ustima zapravo je izrazito svjež. I suh. Skoro taničan. Zreli žuti tanin vrlo čistog „macerata“.

Intenzitet u skladu s tjelesinom 14,1% alkohola, ali uspješno nivelirano skrivenim kiselinama. Ne znaš je li robusno ili elegantno i u tome je velika draž. Anno Domini je i u 2009 godini jedno od najuravnoteženijih Malvazija produljene maceracije. Slatki nektar koji treba prepoznati.

Ako prepoznavanje te distinkcije ne uspije, a tko mu je kriv? More, naravno 😉

Cijena: 60ak kn u vinariji

Uz Lasinu, nekad raširenu Plavinu, poneku Darnekušu i pokoje danas jednako arhaično ime tipa Babica, a osobito Glavinuša, Ninčuša, Ljutun, pa i izgubljeni Dobričić; Rudežuša možda više od svih ruši stereotip Dalmatinskog crnjaka.

Mitski je Mračaj vino sorte Rudežuša s položaja Mračaj, na istoimenoj planini u Imotskom vinogorju.

Mračaj 2011. je još mlad. Još malo drveta i mladolike „zatvorenosti“ uz prekrasnu višnju-na-vrhu kupa od crnogorične smole. „Poslastica“ bez kišobrančića koja se idealno uživa iz burgundske čaše s ekstremnijim suženjem prema vrhu.

Prekrasno je pratiti kako se na nosu mijenja i razvija. Fluidnost stopostotna. Ne očekuješ dugotrajni retronazalni okus. Gutljaj koji lako klizne ima odgođeni učinak. Ali taj je „delay“ toliko upečatljiv i naprosto specifičan. Povratni val koji je jači od prvoga.

Vrlo jasne i čiste kiseline nisu toliko „planinske“, ne hlade kao u nekim ranijim, manje vrelim godištima, ali su tako raspoređene da je samo pitanje vremena. Vrijeme u boci će goditi razvoju ovog Mračaja. O da 🙂

Unikatna mineralno-herbalna plus precizna voćna aromatičnost ustrajna je i konkretna uz svega 11,8% alkohola. Dodir je mekan, nevidljivih tanina koji se tope poput prvih sniježnih pahulja. Unatoč romantičnim asocijacijama nema ničeg „feminiziranog“ u Mračaju. Čak naprotiv. Mračaj zaista jest sofisticiran odabir, ali i „surovo muško“, vinozno vino istovremeno. Suho, ozbiljno, mračno – poput imena lokaliteta koji nosi.

Voda s planinskog izvora pretvorena u mirišljavo vino.

Cijena: N/A

Punjeno 23.12.2012. Stvarno dobar običaj da se na etiketi naznači i datum punjenja. Još jedna informacija koja može navesti na krivi trag 🙂 U tom smislu, odnedavno se više na buteljama hrvatskih vinarija ne mora označavati je li suho ili polusuho…!?! Glavno da još uvijek piše je li „stolno/kvalitetno/vrhunsko“ 😉

Zapis je zelenkastožut, s laganim „filmom“ na površini 😉

Arome su tropske s dosta citrusa, prodorno reske s naglašenom vrlo britkom svježinom. Takav miris podsjeća na Štajerska „junker“ vina, spremna za konzumaciju već u godini berbe. Također je već na nosu jasan nagovještaj suhoće vina!

Britva u ustima. Živahno, vibrantna tekstura, baš nabrijano. Na prvu loptu. Gasi žeđ stvarajući novu istovremeno 🙂

Između Traubi sode i ozbiljnog Rieslinga velik je raspon 😉 Volim ja jedno i drugo, ali za Traubi sodu nisam spreman dati recimo 26 Eur. Za Zind-Humbrecht Riesling Heimbourg recimo, jesam.

Zapis je bliže Traubi sodi. Grožđani sok stisnut i komprimiran, ukalupljen u „spumantizirajući“ obrazac. Najradije bi stavio mjehuriće u njega. Čak i alkohol je blizu idealnog. 12,5% sasvim je dovoljno, a „jabučne“ kiseline ne bi škodilo i više.

Mladenački „Zapis“ vidim kao „multivitamin“ iz podruma Janko. Party hit! Za stol, naručio bi neke druge stvari iz Jankovog podruma u Smederevu. Isto Zapis. Ali, Crveni 😉

Kenjam, a zapravo mi je dobrodošlo osvježenje. Posebno na +25 stupnjeva nadomak mjeseca studenog. Ako je cijena primjerena …hura bravo tako je!

Cijena: nemam pojma, dobio sam na poklon, a ne vidim nigdje u distribuciji

Miris sirovog terana u meni budi „primordial hunger„. Još kad je isprepleten s rustikalnim karakterom, to je kao da udišem tu neku zamišljenu izvornost, autentičnost 🙂

Poznato je voće već u mirisu kiselkasto kako sorti i priliči, a i boja je tamna i neprozirna s ljubičastim odsjajem. Zagonetni herbalni kick podsjeća na list rajčice ili ipak bosiljak definirajući odmah ovo vino kao ultimativni začin jelima od mesa, mesnih umaka uz tjesteninu, idealno čak od divljači…

Na žalost se i neke nečiste arome daju registrirati premda ne narušavaju uvjerljivi integritet cjeline… toliko priče, a „tek“ sam na mirisu vina 🙂

U ustima nije tako divalj i čak je vrlo mekan za jedan „tradicijski“ teran. Berba 2010. bila je teška u Istri i jedini istinski izvrstan Teran 2010. bio je i još uvijek je onaj kuće Ritoša.

Bepo dolazi iz nedaleke Rovinjštine, iz „apelacije Mondelako“ sjeverno od Rovinja prema Limskom zaljevu koja je moguće vrlo specifičnih mikroklimatskih obilježja, ali je svakako na crvenici, istarskoj terra rossi i taj se karakter osjeti čak i u ovako pomalo „anesteziranom“ izdanju. Ukrotiti teran da ostane živ, a opet elegantan, sočan i podatan, izazov je na kojem i najveći majstori ponekad polome zube.

Ugodno, „domaće“ vino opg Poropat momentalno je u svojoj „tihoj“ fazi, još uvijek izrazito ugodnoj i autentičnoj. Uz miješani ovčji-kravlji sir mljekare Vesna iz Loborike, božanstveno.

Cijena: 54,98 kn

Uzalud vam trud svirači…

takav raskoš aroma nosi se kao jesenski parfem. Već vidim bočicu tog „parfema“, matirano pastelno žuto staklo, botritično grožđe i jabuke i kruške na etiketi.

Kičasto? Ali to je auteničan Enjingi. Eau du Kutjevo.

Ako išta može nivelirati tu školu, onda su to rizlingovske kiseline koje s lakoćom podižu sve te arome u vinozan gutljaj. Jer sve su te dunje i kruške nebitne ako vino nije vino.

U 2007. je Enjingi napravio svoje najbolje vino koje doživljavam čak jednakoznačajnim kao Venje, a to je Graševina kasne berbe. Ovaj Rizling ne zaostaje puno.

Nije to subliminalni Riesling paradoksa kod kojeg si svjestan da ti stalno izmiče nešto nedostižno, uzvišenost koju ne zaslužuješ. Ovo je šarmantni Kutjevački rizling kasne berbe s ostatkom grožđanog sladora i notom gorkastosti botritisa, zreo, pun i sočan. A bogami i alkoholan 🙂 S tom razlikom što je za ovakvo vino tih 14,3% alkohola skoro ništa, jedna od nježnijih komponenti 😉

Eh da, interesantno, ovaj Diam5 čep je odradio odlično 😉 A sad si idem natočiti još malo za guštanje bez olovke u ruci 😀

…za drugog su dunje žute

Cijena: 59,25 kn

Crni je Krš idealan primjer koliko klimatska obilježja berbe mogu utjecati na sadržaj boce. Vizija vinara nije ništa manje bitna, a s ovim godištem crni Krš ispunjava ambicije mekanog i voćnog, užitnog crnog vina.

Neočekivano izražena voćnost za vino sorte Blatina. Trenutno su to vrlo primarne arome, nešto što bi u stranoj terminologiji nazivali „fruit basket“. Kupine, maline i dašak topline. Vaniliziranost je blaga, ali prisutna što ostvaruje zaokruženu, pitku strukturu, ali s dosta tijela.

Više kontinentalno nego mediteransko, ali jedna zemljana cikla potencirana šljivom i borovnicom svjedoči o porijeklu, o identitetu hercegovačkog krša u autohtonoj sorti, blatina.

Ovako profinjeno vino punog okusa s obiljem voćnih aroma, a nježno i uravnoteženo, puno sunca i voća, osobito dobro oplemenjuje jela od crvenog mesa, a zahvaljujući vitalnim kiselinama i tjestenine s mesnim umacima ili zrele sireve.

Dok je moj uvjerljivi crni favorit Krš iz 2011. godine, slutim da će 2012. planuti i prije negoli nova berba bude spremna.

Cijena: 31,98 kn

Nedavno sam vrlo arogantno u jednom komentaru iznio tezu kako ovo konkretno vino ne moram niti kupiti jer već znam kakvo je, da bi ga mogao opisati bez kušanja.

Aroganciju vidim kao vjerojatno najgori pristup vinu koji mogu zamisliti! Doživljavanje vina i arogancija ne idu u istu rečenicu. Sasvim nešto drugo je iskustveni valorizacijski set koji čini razliku između predrasuda i predočekivanja 🙂

Ipak sam u ovom primjeru bez namjere da išta dokazujem po prvi put zabilježio opservacije prije čina otvaranja vina. Butelju sam zatim otvorio i zabilježio dojmove za potrebe Dnevnika vinopije kao i cca 721 put dosad 😉

Dakle, prije otvaranja bilježim… na nosu jabuke i dunje, više reska limunsko-jabučna svježina nego zrele arome, dakle „kamilica“ će izostati u ranije branom grožđu vrele 2012. godine.

Dobro posložena struktura, ali na prvu loptu. Suhoća, ali i sočnost, kiseline izraženije, ali dobro uklopljene, alkohol neprimjetan, srednje puno tijelo, dakle sasvim dovoljno ekstraktno i bez one gorčine u finišu. Aromatski sklop počiva isključivo na voćnosti, primarnim aromama jabuke, ali i breskvi. Očekujem i resku, moguće i blago muzirajuću teksturu. Trajnost u čaši mogla bi biti niska… naravno, niti ne očekujem dubinu niti bilo kakvu kompleksnost već naprosto dobro skrojeno, ugodno vino po provjerenom receptu.

Nakon otvaranja bilježim… Na nosu više „sauvignonskih tragova“ od očekivanog. Ne mogu vjerovati da se toga nisam sjetio 😉 Bazga i travnatost su, dakle, tu. Međutim, nisam uopće očekivao reduktivne note 😦 A ima ih, premda zaista ništa incidentno, ali ipak indikativno kod ovakvog vina. Zamisli, citrusi i jabuke stvarno su, također, „tu“ 🙂

Val dobro odmjerene svježine prolazi nepcom ostavljajući žeđ za još jednim gutljajem i određenu „slanost“ u aftertaste-u koja nije loš signal, ali ga ne bi nužno doživio kao „mineralnost“… U osnovi, površna svježina bez neke dubine, ali koja djeluje „zarazno“, stvara „žeđ“ i gasi je istovremeno, prizivajući jelo usput.

Lijepo napravljeno vino, pedantno skrojeno, koje se ipak pomalo izgubi iz čaše nedugo nakon inicijalne zavodljivosti. Međutim, nepretenciozno, vrlo zahvalno i cjenovno pristupačno, baš kakvo i treba biti. Ko grom 🙂

Ne čudi me da se prodaje u ozbiljnim količinama za domaće prilike i čak ga smatram boljim odabirom od HoReCa bestsellera. Ovo vino bi trebao biti neki „najmanji zajednički nazivnik“ i „entry level“ po cijeni, ali teško da predstavlja „otkriće“. Prije neki standard koji iz raznoraznih razloga još ne egzistira kao takav pa ga svake godine iznova “madirazd” treba tražiti 🙂