Dnevnik vinopije

Cijena: 62,88 kn

Pomalo tropski nos, srećom bez banana 😉 Jednako sretno, svježina ananasa, maracuje i zelene jabuke nadopunjuje „čista svojstva graševine“ 🙂

Suho, s nabrijanim, ali uklopljenim i „hladnim“ kiselinama i 13% alkohola toliko neprimjetnih u srednje punom tijelu lagane i pitke cjeline. Cjelina puna vitamina 🙂 odnosno aromatičnog doživljaja cvijeća i voća… i diskretna slanost u mirisu i okusu.

Zbog svega, ova je Graševina „zelena“, vječno mlada, krepka i reska 😉 bez pastelnih tonova. Skoro „clean&green“ iskustvo… lijepo, moderno, pametno.

Prepoznatljiva Kutjevo graševina s dovoljno force za lokalnu kuhinju i dovoljno versatilnosti za ne-lokalnu 😀

Cijena: cca 160 kn

Ne znam ima li nešto poetično u tome da sam baš ovaj terrano odlučio podijeliti u još jednom „jubilarcu“… nakon 700 objavljenih dojmova, još uvijek sam jednaki “teran freak”.

Mračna neprozirnost, ljubičasti odsjaj i zagonetni miris…

Nakon dva i pol sata u velikom dekanteru još uvijek je „sirov“ kao da mirišem uzorak iz bačve u čuvenom podrumu Zidarich u talijanskom Krasu.

Još previše zatvoreno, ali obećavajuću kompleksnost s jasnim naznakama u smjeru mineralnosti tla već je moguće osjetiti i na nosu.

Međutim, prvi gutljaj je taj koji me zalijepio za čašu. Žeđ za vinom koju samo Teran može tako probuditi.

Svojom napetom strukturom britkih kiselina. Svojom suhom punoćom sa svega 12% alkohola. Nevidljivim ljepilom tanina i oštrine ekstrakta koji se urezuje u nepce.

A uz jelo, postaje „kako mliko“ u skladu s davnom izrekom u Istri. To je „mlijeko“ za mene 😉 Teran za čuvanje kojeg bi sigurno ispio prerano 😀

courtesy of Natura vino

Cijena: 78,00 kn u vinoteci Bornstein, Zagreb, Kaptol 19

Je li Šemberov Rajnski Rizling ikad bio ovako uvjerljiv? Godinama nisam Šemberove rizlinge doživljavao u samom vrhu ionako skromne ponude rajnskih rizlinga. Kao da se vino previše trudilo biti nešto što nije. S berbom 2012. kao da se opustilo i odjednom ima jako puno smisla.

Diskutabilno zelenkasta prema slamnatožutoj boji vina u čaši, na nosu poprima „svijetložuti karakter“. Miriši na koricu limuna, vinogradarsku breskvu, čak krušku viljamovku, ali „na rizlingovski način“. Disciplinirano, vinsko, livadsko.

U ustima pun pogodak. Sve je odmah tu, bez neke osobite slojevitosti terroira, longitudinalnosti monolitne strukture i sl 😉 ,ali je divno i vrlo uvjerljivo. Suho do razine saliniteta, uravnoteženo do granice slasti koja 12,5% alkoholno vino pretvara u sokić za osvježenje. Aromatski dozrelo i spremno, ali britko, pod stegom vinske acidičnosti.

Ovo nije macerirani macan ili sličan „eksperiment“. Ovo je bazični, regularni, osnovni Rajnski Rizling kuće Šember… i izvrstan je! Kao vino, kao rizling, kao vino Plešivice. Definitivna potvrda ulaska u rizling reprezentaciju Hrvatske.

Šember RR 2012 Ice. Veri kuuuul 😉 Drago mi je da je moj prvi odabir s police vinoteke Bornstein opravdao očekivanja.

Cijena: 100,00 kn

Još jedan skok u Dalj 😀 Nadahnuti Chardonnay Premium linije Jasne Antunović Turk prava je šteta konzumirati prerashlađeno.

Vrlo kompaktna cjelina poput ove ne treba rasplesane trviijalne voćne arome. Treba postojanu, suzdržanu snagu. Voće je isprva „ciderovsko“, resko i zrelo, a doživljaj prvo vinozan, a tek onda voćan.

Mogao sam i trebao dekantirati vino. Kad se malo opusti i omekša, još uvijek će posjedovati sav svoj „naboj“. Cjelina se jako lijepo homogenizirala. Vino koje ispire zalogaj ujedno je i suhi začin koji oplemenjuje jelo.

Uživao sam u prodornosti ovog Chardonnaya, u vinu vrijednom čuvanja… za neki trenutak kada će umjesto prodornošću, zavoditi smirenošću, živahnim karakterom u koji se lako zaljubiti.

Da radim neki ludi line up Hrvatskih Chardonnaya, ovo bi vino moralo biti u njemu. Suho, 13,9% uklopljenih alkohola, nefiltirano.

Cijena: 90,00 kn

Zlatnožute jabuke i dunje valjaju se u čaši… Erdut nije ni Baranja niti Ilok, a za vina Jasne Antunović Turk niti to nije dovoljno specifična odrednica.

Intenzivno voće, ali vrlo jasno, unatoč neobičnom osjećaju blage „maceriranosti“, osjećaju omekšanosti aroma, ali i bez imalo prezrelosti, bez botritisa, bez drva koje bi se osjetilo…

Gutljaj bez raskoši koju nagovještava miris. Ali zato je tu disciplina i pitkost. Tim više iznenađuje deklaracija polusuhog vina. Zbog izražajnih zelenih kiselina, ostatak sladora uopće se ne osjeti. Vjerojatno neka granična vrijednost. Dakle, ne čini se niti da stvara „lažnu punoću“ i premda je aromatičnost izražena, samo tijelo s 11,9% alkohola namjerno nije nimalo masivno na što su nas naučili u vinima Podunavlja.

Osim toga, vino je najugodnije umjereno temperirano kad se malo opusti u čaši, što je općenito značajka ambicioznijih vina.

Drugačija, sofisticirana Graševina diskretnog tijela, intenzivnih voćnih aroma s osvježavajućom i zrelom stranom u nadigravanju i balansirana „ženskom rukom“.

Varijacija na temu Graševine. Stilski statement Jasne Antunović Turk. Like!

Cijena: 85 kn na rasprodaji, inače 123 kn

Ne, nije tipfeler. Stvarno je 2002., a ne 2012. u pitanju 🙂 U Hrvatskoj je kult mlade Malvazije toliko dominantan da je prva pomisao neupućenije publike da je ovom vinu „istekao rok“.

Čep je stvarno bio na zadnjim snagama, ali ako nije baš stajalo otvoreno dva mjeseca na suncu, ovom vinu je izlaganje zraku dobrodošlo 😀 Svakako prihvatljivije od posluživanja iz zamrzivača i iz uske čaše.

Badem, sušena marelica i trula jabuka stvarno nisu prva asocijacija onoga što većina ljudi povezuje s Malvazijom. Premda suho do kosti, poput mnogih „orange“ vina skoro je „slatko“, ali istovremeno i puno „saliniteta“, prožeto sočnim kiselinama koje su potpunije uklopljene u odnosu na „konvencionalna vina“.

Sve je to donekle i očekivano u većem ili manjem ekstremu i osobito kod ovako dozrelog vina. Međutim, ovakvo vino nerijetko zna biti „tvrdo“. Nije da imam išta protiv, ali u ovom slučaju još je ljepše ako je istovremeno oksidativno mutno narančasto i profinjeno nježno.

Još uvijek je tu ta „grubost“ bijelog tanina i macerata, ali kod ovako ozbiljne zrelosti, „opuštenost“ ovakvog vina osvaja.

Uz sve to, aftertaste traje enormno dugo, bez težine ekstrakta, tek „down-to-earth“ izvorno iskustvo. Ovo vino je poput stajanja bosim stopalima na blatu 😉

Cijena: 59,98 kn

Komarna je najmlađi vinograd u Hrvatskoj. Premda su se ti novi nasadi administrativno gurali u Neretvansko vinogorje, Komarna je sličnija Pelješcu, a opet specifična. Uzimajući u obzir mladost vinograda i način kako je nastao i gdje, Komarna je općenito ugodno iznenađenje koje dodatno komplicira šaroliku scenu Plavaca.

Koliko pratim, prvi put su se vina Komarne zajednički predstavila na ovogodišnjem Dalmacija Wine Expo-u. Rizman, u vlasništvu obitelji Štimac, Sv.Roko kao meni najdraža Saints Hills etiketa, Volarević sa zaista uspjelim roseom koji još nisam stigao probati i Terra Madre 🙂 Terra Madre je u vlasništvu Poljoprometa iz Metkovića koji je 2009. posadio prve nasade Plavca Malog.

2011. je prva komercijalna berba, ali odmah „vrhunska“ 😀 Zbog svega navedenog i još puno detalja koja ne mislim navoditi, ovaj put imao sam predrasude prije nego sam otvorio bocu. Sve je slutilo na zlo i naopako, ali zaključak je bio drugačiji. Treba držati oko na Komarni.

Jest pomalo drvenasto na nosu, ali ništa preincidentno. Sasvim je dosta voća i začina koji griju nepce s 14,5% alkohola, suhoćom i trpkosti Plavca Malog.

Čak je i lijepo uravnoteženo vino. Kiseline koje daju teka gutljaju. Sasvim dobra struktura, premda je razvoj, život i vijek u boci vrlo nezahvalno prognozirati.

Brojni tanini su pomalo drvenasti, pomalo opet neuglađeni, ali dovoljno sitni. Najbolje je voće koje djeluje autentično. Dapače, kad poželim jednostavno vino Plavca Malog, to ne znači da mora biti banalno ili „jednodimenzionalno“. Ovo je dosta bliže tom vinu od npr. Tomićevog best sellera, plave etikete Plavca. Za koju godinu, s nekom uspješnom berbom, skladat će se pjesme i za ovaj komadić tla nadam se.

Općenito, ovo je vino još jedna ohrabrujuća potvrda vinogorja Komarna, najmlađe hrvatske „apelacije“ koja ima uporišta za svoje ambicije i ujedno vrlo konkurentna ponuda u donedavno pustom segmentu ponude ambicioznijih Plavaca do 10 Eur.

Cijena: NA

Ako si rođen van okvira ovdje nećeš naći mira 😉 Na najbanalnijem zamislivom primjeru rečeno vrijedi i za sve stolce i stolice, visinu i gabarite umivaonika, dužine kreveta i ostale standardne stvari koje čovjek koristi. Upravo je taj „standard“ neopisivo iritantan. Srećom, nema ničeg standardnog u pravom Šampanjcu. Pravi Šampanjac nije neka wannabe tekućina željna brze zarade kakvima obiluje i ova izvorna regija svih pjenušavaca. Pravi Šampanjac je ovaj na fotografiji.

Odmah je jasno da je ovakva sjedinjenost, ovakav nos… šampanjski prožet i kompleksan. Aromatski sklop nevjerojatno je raskošan i konkretan. Svaki detalj ima uporište u tlu i besprijekornoj tradiciji.

Kako uopće nešto tako prodorno što se toliko duboko urezuje u nepce i memoriju, može biti tako nježno, suptilno i glatko. Supersitni mjehurići ne samo da ne grizu, već doprinose „svili na nepcu“.

Mineralna kičma s pečatom cru položaja Marne: Avenay-Val-d`Or, Bisseuil, Mutigny, Aӱ. Grande Reserve kuće Pierre Morlet je NV uobičajeno iz 3 godišta podjednakih omjera. Dominantna sorta s oko tri četvrtine udjela je Pinot Noir, a ostatak Chardonnay. Nemam pojma niti mogu pouzdano odrediti, ali čini mi se da bi moglo biti degoržirano prije tri godine Znam tko će me ispraviti ako griješim 😉 Tnx Tvrle!

Rigorozan pristup ostvario je strukturu i aromatsku zrelost koja će dugo ostati takva, zatočena u boci. Pinotnoirovske voćno-floralne arome boost-ane ciderovski jabučno-citričnom livadskom svježinom Chardonnaya šampanjskih cru-ova 🙂

Nije to tek mjehurić da uveliča proslavu, već šampanjac punog tijela u snazi koja će se nositi s cijelom večerom. Mogu doslovce uzeti fetu kulena i šampanjac će ostati jasan. Brut s 12% alc. koji postaje skoro „sladak“ zbog uravnoteženosti i neforsiranja u podrumu. Predstavlja produhovljeno, kremozno iskustvo jedne od osnovnih apelacija Champagne u režiji majstora obitelji Morlet. Vrlo blizu mojem shvaćanju „enciklopedijskog“ šampanjca. The stuff. Nikakvi ekstremi ni specifikumi izuzev činjenice da se radi o izvrsnom šamposu obiteljske tradicije.

Cijena: NA

Koliko znam, premda ih je sve više raznoraznih u sjevernoj Italiji, nema baš puno monovarijetalnih Picolita, a u Hrvatskoj niti jedan nije bio u distribuciji. Picolit je jedan od istaknutih sinonima fascinantne regije Colli Orientali dei Friuli. Uglavnom poznat kao osnova za slatko vino zbog osobina nakupljanja visokih razina šećera istovremeno s očuvanjem visokih kiselina. Sami naziv asocira na sitne bobice, ali ne i na još važniji detalj prirodno prorijeđenih grozdova!

Ronchi di Cialla pravi i „Sol“, suhi Picolit, ali u mikrokoličinama manjim od 1000 butelja i to vino vjerojatno nije dostupno izvan samog podruma.

Niti ovih 0,5L bočica nema baš na bacanje. Otvorio sam 885. od 1723 ukupno napunjenih u ovoj seriji ili vjerojatno čitavoj berbi i otvorio sam je puno prerano, ali nadam se na zadovoljstvo one uvijek malobrojne publike koju zanima nešto više. Slatko je ono što se očekuje od tradicijskog Picolita koji je u cijelosti ili dijelu dobiven metodom prosušivanja bobica.

Bitter nos isprva pun oraha i badema postupno oslobađa floralne mirise, cvijet bagrema, med od naranče i lavande, čak i petrolej.

Nakon gutljaja sam pomislio da se sigurno ovako osjeća pčela koja skuplja pelud 🙂 Lagano, elegantno, profinjeno, a traje u beskraj… doslovce oblaže nepce floralno-voćnom aromatikom lišenom „uljnosti“ i „debljine“. Toliko puno aroma, premda ne toliko ekstraktno, osobito ne koliko bi se očekivalo od slatkog vina s 14% alkohola. Istovremeno je i vrlo opušteno, širi se nepcem s lakoćom, zbog čega se stvara privid kraćeg finiša, ali s upravo obrnutim učinkom… s povratnim okusom koji odjekuje još dugo nakon gutljaja.

Već sad vrlo zrelih aroma, ali zamišljeno da traje još desetljeća i da se razvije u svoj puni potencijal.

Zanimljivo je da mnoge lozne podloge za izvorni klon ovog sortimenta nose oznaku Rapuzzi, upravo po vinaru (Paolo Rapuzzi) kuće Ronchi di Cialla. Zašto je to važno ostavljam za eventualne komentare i pitanja 😉

Cijena: 85 kn

Drugo vino koje sam zapazio na prezentaciji BIN19 u Bornsteinu je Prinčićev Modri Pinot. Prepostavljao sam da će tada proći nezamijećeno u tom društvu daleko nametljivih vina, iz neidealne čaše u neidealnim uvjetima za Crni Pinot. Međutim je baš to vino bilo na mojem „must try“ popisu i to iz osnovnog razloga – nostalgije. Neko vrijeme sam prilično uživao u crnim vinima Goriških Brda, a specifičnu kategoriju predstavljali su „modri pinoti“.

Vino je vizualno „prozirno“ i tako i miriše. Vinopije koji inzistiraju na moćnim plavcima i vinima koja griju dušu i tijelo, neće tražiti okrjepu u suptilnom vinu poput ovog. Vino koje uvlači šnjofača sve dublje i dublje do točke u kojoj je teško razlučiti jasan aromatski deskriptor od halucinacije. Treba zaboraviti sunce i postupke očuvanja i naglašavanja svježine i aromatičnosti. Samo esencija je bitna. Posvećenost, strpljivost i koncentracija neophodni su za novo iskustvo, profinjenost i neko drugačije voće.

Nego zašto nostalgija… poput monovarijetalnih Crnih Pinota Goriških Brda, Modri Pinot Kmetije Prinčić utjelovljuje taj jedinstveni karakter, aromatski sklop specifične voćne zrelosti, zemljanosti, medicinalnosti i kulture vinificiranja, kakve nisam osjetio nigdje drugdje. Okus nedjelje popodne. Barem onog što je taj pojam predstavljao dok sam još bio sretno dijete.

Poput ozbiljnih uzora uskraćuje nebitne aspekte trivijalne voćnosti i fokusira na bitno. Rigidnost terroira Brda ne otkriva puno, ali to radi dovoljno zavodljivo i još važnije – jedinstveno.