Dnevnik vinopije

Cijena: NA

Koliko znam, premda ih je sve više raznoraznih u sjevernoj Italiji, nema baš puno monovarijetalnih Picolita, a u Hrvatskoj niti jedan nije bio u distribuciji. Picolit je jedan od istaknutih sinonima fascinantne regije Colli Orientali dei Friuli. Uglavnom poznat kao osnova za slatko vino zbog osobina nakupljanja visokih razina šećera istovremeno s očuvanjem visokih kiselina. Sami naziv asocira na sitne bobice, ali ne i na još važniji detalj prirodno prorijeđenih grozdova!

Ronchi di Cialla pravi i „Sol“, suhi Picolit, ali u mikrokoličinama manjim od 1000 butelja i to vino vjerojatno nije dostupno izvan samog podruma.

Niti ovih 0,5L bočica nema baš na bacanje. Otvorio sam 885. od 1723 ukupno napunjenih u ovoj seriji ili vjerojatno čitavoj berbi i otvorio sam je puno prerano, ali nadam se na zadovoljstvo one uvijek malobrojne publike koju zanima nešto više. Slatko je ono što se očekuje od tradicijskog Picolita koji je u cijelosti ili dijelu dobiven metodom prosušivanja bobica.

Bitter nos isprva pun oraha i badema postupno oslobađa floralne mirise, cvijet bagrema, med od naranče i lavande, čak i petrolej.

Nakon gutljaja sam pomislio da se sigurno ovako osjeća pčela koja skuplja pelud 🙂 Lagano, elegantno, profinjeno, a traje u beskraj… doslovce oblaže nepce floralno-voćnom aromatikom lišenom „uljnosti“ i „debljine“. Toliko puno aroma, premda ne toliko ekstraktno, osobito ne koliko bi se očekivalo od slatkog vina s 14% alkohola. Istovremeno je i vrlo opušteno, širi se nepcem s lakoćom, zbog čega se stvara privid kraćeg finiša, ali s upravo obrnutim učinkom… s povratnim okusom koji odjekuje još dugo nakon gutljaja.

Već sad vrlo zrelih aroma, ali zamišljeno da traje još desetljeća i da se razvije u svoj puni potencijal.

Zanimljivo je da mnoge lozne podloge za izvorni klon ovog sortimenta nose oznaku Rapuzzi, upravo po vinaru (Paolo Rapuzzi) kuće Ronchi di Cialla. Zašto je to važno ostavljam za eventualne komentare i pitanja 😉