Odlučio sam otvoriti neke Plavce koje sam čuvao u primjerenim uvjetima.
Čuvao sam baš te Plavce jer sam očekivao da će s vremenom razviti određene karakteristike, a i zato jer svaka od ovih butelja na svoj način razbija neku predrasudu ili ima razlog postojanja koji ne uključuje samo komercijalni kriterij.
Podijelio sam degustaciju u tri redoslijeda po tri vina. Sve su boce bile skrivene. Sudionici su znali koje će se vinarije otvarati, ali ne i godišta. Poredak je dijelom bio uvjetovan percepcijom snage vina, ekstraktom i koncentracijom, kao i taničnošću vina, a dijelom željenom sugestijom koju sam htio ostvariti.
U prvom slijedu uspoređivali smo 2015 Cebalo Plavac, 2018 Bedalov Plavac i 2017 Roki’s Plavac
Potpuno očekivano, Cebalov Plavac nije impresionirao nekog naviklog na Plavce punijeg tijela. U tom kontekstu čini se “prebojažljiv” i prelagan. Međutim, meni je ovaj Plavac značajan više zbog onog čega nema nego onog čega ima. Aromatski je s karakterističnom kaduljom i rogačem i drugim senzacijama prepoznatljiv kao Plavac, ali Plavac bez težine. Bez naglašene trpkosti, bez alkoholnosti, doduše uz diskretnu sirupastu notu, ali puno formativniji balzamični moment. Također, kompleksnost. Plavac s pijeska Lumbardskog polja, sađen vjerojatno kao oprašivač Grku, s vremenom je postajao sve kompaktniji, produbljujući svoj balans i ostvarujući ne-voćnu, zemljanu aromatiku. Podjednako nekonvencionalna je sočnost, svježina inherentnih kiselina koje toliko nedostaju većini Plavaca. Kvaliteta koja je nekom prednost, a nekom “prekiselo” vino, podijelila je sudionike.
Bedalovov Plavac mogao sam postaviti na bilo koju poziciju u degustaciji i uvjeren sam da bi podjednako došao do izražaja. Njegov gestalt, kompaktnost i balans funkcioniraju neovisno o trivijalnostima. Bio je još uvijek premlad i nemiran, ali i cvjetan i voćan i zemljan, predivan Plavac. Materijal koji se osjeti kod Bedalova u pravilu oduševljava i laike i okorjele poznavatelje.
Jedini “flop” bio je Roki’s. Granično likerast, prezrelost poput katrana uporno dominira, a sredina surova i sirova. Zapravo, djeluje zatvoreno, uz nekakav “baked cherry moment”, ali s vremenom se nije osobito razvilo. Više nagovještava nego što isporučuje. Moguće mu je potrebno i više vremena, ali premda se tanini postupno otapaju u afteru, dojam je ovog Plavca da je kratak i nedorečen. Možda je do konkretne boce, ali ovo vino se nije razvilo kako sam se nadao.
U drugom slijedu uspoređivali smo 2018 Bunčić Plavac, 2015 Rizman Plavac i 2016 Miloš Plavac
Bunčićev Plavac ponašao se kao jedno od onih vina koja kao “da nisu odavdje”, u smislu da pripadaju ekskluzivnom klubu karakternih vina van konvencija i šablona. Zanimljivo i zagonetno isprva, na trenutak grubo i rustikalno, ali na artizanalan način, drugi tren nježno i eluzivno, ali puno karaktera, transformiralo je svoju mračnu aromatičnost u nešto halucinogeno. Nešto što te uvlači u svoj “rabbit hole” i na kraju ostavlja uronjenog u fenomenalan materijal viškog Plavca.
Jedan od favorita večeri, nimalo neočekivano, bio je Rizmanov Primus. “Muški” plavac s Komarne, zreliji, ali elegantan, u formatu. Integriranost koja ukazuje na vrhunski winemaking te u tom smislu bilježim izjavu “ko’ da ga je Talijan radio” :)))))) Mene je više zanimalo kako će djelovati u ovom kontekstu i premda je isprva osvojio naklonost svih sudionika, za najvišu ocjenu možda bi ipak kandidiralo drugo godište, jer po pitanju evolucije tanina i općenito, vina, pokazuje za nijansu previše “starikavosti”.
Čvrstoća i snaga još uvijek premladog Miloševog Plavca iz 2016. zahtijeva vrijeme da bi se vino formiralo u čaši. Suzdržano, djeluje “predisciplinirano”. Ali uz malo traženja na pravoj frekvenciji postaje kamen. Asketski doživljaj transformacije pri čemu se iz suhog i tvrdog tanina pojavljuje kiselinska svježina s herbalnom pričom u pozadini koja je skoro trademark Miloševog Plavca. Fascinira koliko je vinozno i koliko mu još vremena treba.
U trećem slijedu usporedili smo supermladi 2021 Križ Plavac s plavcem 2004 Mendek koji je već u dostojanstvenoj starosti i na kraju, nagrada za sve koji su izdržali, veliki Stagnum 2003.
Kako usporediti tri vrlo različita pelješka Plavca, jedan toliko mlad i sirov, drugi u punoj zrelosti i čak u dostojanstvenom padu, treći istinski veliko vino od Plavca Malog?
Postoji poveznica između ovih vina koja nije najmanji zajednički nazivnik. Ona nije u vinu, već u memoriji kušača. Vino je sredstvo uz pomoć kojeg se ta memorija budi, kao oživotvoreno sjećanje u osobnoj stvarnosti.
Tanin u mladom Križu je brojan i sitan poput pijeska i premda je taj Plavac još poput mošta, pun okusa grožđa i pun čiste energije, a vino u cjelini sirupasto (iako bez ljepljivosti), svima je bila jasna njegova veličina.
Šarmantnu zrelost i razvijenost Cipresseove Mendek Selekcije 2004 najbolje opisuje spontana asocijacija na James Bonda :-)))) Sean Conneryjevog Bonda konkretno 😀 Ipak, kod Stagnuma 2003 se ne osjeti ta starikavost koja krasi Mendekov Plavac, ali je “Bond” svejedno ispao drugo najbolje vino te večeri.
Prvo mjesto je po broju bodova osvojio Stagnum 2003. Nije smetao čak ni raspad čepa. Koji je izdržao u tome da čuva sadržaj, ali je drastično podbacio u svojoj funkcionalnosti da se može izvaditi u komadu 😛 Istinski veliko vino je ono čiji sadržaj je nakon 20 godina bolji nego u trenutku puštanja na tržište.
Taj tip frekvencije koji rezonira kod takvih vina prkosi konvenciji i vidno odudara od uobičajenog. U pravilu se osjeća odmah i nepogrešivo. Takva vina ne teže biti savršena, već to što jesu, na najbolji način.
Dnevnik vinopije 