Ovo su stvari koje se sustavno studiraju desecima godina, pažljivo, trijezno, koncentrirano. Nije nam bila ambicija definirati tipicitet sub zone Classica kroz jedan line-up 18+1 vina. Ovakav format dopušta samo brzinski sken i više je trening negoli pokušaj dubinskog razumijevanja. Priznajem da se takav pristup može smatrati čak i nepoštovanjem vina.
Ipak, nije to bilo nikakvo ocjenjivanje u kojem imaš na raspolaganju 45 sekundi po vinu. Jasno, niti višesatna seansa ne jamči dovoljno iscrpan uvid. Koliko god je bilo naporno, još je više bio i užitak sudjelovati na ovom privatnom tastingu usporedbe u Vjekinoj režiji.
Vjeko je pripremio po (barem) dva referentna vina svake subzone i sva su bila isto godište – 2019.
Prvo vino uopće nije bio Classico. Za referentnu točku, imali smo Selvapiana Chianti Rufina. Bešavno vino predivnog balansa, s rijetko lijepom i uklopljenom kiselinom u ugodnoj cjelini. Jedan diskretan nivelator koji je bio idealan “nulti uzorak”.
Kreuli smo od delikatnijih prema zrelijem i uvjetno rečeno, toplijim ekspresijama…
Greve
Montecalvi je imao i transparentnu boju, nježna ružina latica. 95% Sangiovese, suzdržano, floralno, orange blossom, nježna eteričnost, sitno bobičasto voće se pojavljuje tak u afteru dosta nakon gutljaja. Dobar gestalt, dubina, brideća dinamika i jedan šarmantni rustikalni moment.
Carpineto, na prvu djeluje pristupačnije, također floralno, ali još intenzivnije, opojnije; ruže i nota balzamičnosti, hladnoća… Nije jednako delikatno, ali na drugi način je balans jednako divan, samo što će se razviti u nešto drugo. Sublimira se u mineralnost, zemljanost, u asketsku dimenziju. Aromatski, možda je “korjenasto” najbolji opis, svakako za nešto peršinasto, paprikasto… Čini se granično prezrelo, a onda se svede na tu asketsku kičmu i u toj suštini je potpuno vinozno uz jedan ”stara prašnjava knjiga” moment. U prvobitnoj impostaciji djeluje zavodljivije i očekujem izraženiju metamorfozu, koja se i ostvaruje kao mračna dubina koju neka neobjašnjiva sreća izdiže.
San Casciano in Val di Pesa
Montesecondo, odmah daje mesnatost, odnosno jedan mesni “umami”, prljaviji tanin, fenolnu zrelost, a kiseline? Jabučne! Bilježim i potcrtavam: dinamično, intrigantno, uzbudljivo, živo… borovina i blato.
Cigliano di Sopra definitivno je “moje vino”. Doslovno crvene boje, s ribizlom, narom i sitnim kiselijim voćem u prvom planu, ali uz sav taj frutti di bosco je i vrlo vinozno. Glavne karakteristike: opuštenost i kompaktnost. Opušteno, uz naznake nečeg slasnog, zapravo neprekidnu tenziju koja ne popušta. Superfina ekstraktnost, a da vino uopće nije ekstraktno. Usto je i izrazito kompleksno vino, ludo. Krv u afteru.
Radda
Istine se čini zatvoreno i čak granično alkoholno ili barem na tom tragu, ali zapravo ne-voćna aromatika prevlada, tvrda mineralnost, kamen i željezo. U startu je sublimirano na mineral. Impenetrbilno vino kojemu je trebalo dosta vremena da se pokrene i postane divno nježno, a neumoljivo čvrsto istovremeno, i da se otvori ta tamna, mračna aromatika, opet uz vegetabilne, korjenaste momente.
Valdellecorti odmah daje nešto više raskoši i tog momenta između voćne zrelosti i vitalne kiselinske svježine. Zapravo je blueprint toga, što iz mojeg iskustva definira generalno obilježje Sangiovesea kao sorte. Zanimljiva taninska struktura. U svakom slučaju, također traži vrijeme…
Tenuta di Carleone pojavilo se kao svojevrstan “late entry” zbog čega sam zabilježio tek da ga zbog zrelosti voća i reskoće prilično “probavljenih” kiselina doživljavam oprečnim Istine, ali podjednako sofisticiranim.
Lamole
Duelame, vino koje je podijelilo naš mali panel. Meni se jako svidjela mekoća i podatnost, a najviše longitudinalnost, osobito u smislu perzistencije na nepcu i tu sam iščitao kako vino naizgled nema dubinu, ali zapravo nema težinu, a ima dužinu, samo na drugačijoj frekvenciji od dotadašnjih vina. Ima hladnu zrelost koja osvježava i još više okrepljuje, uz nevidljiv tanin ušiven u fluid i intrigantnu herbalnu gorčinu u afteru.
Filetta di Lamole (Fontodi) recimo mi nije toliko”sjela” tog trenutka, premda je također “mekše” vino, čak i s izraženijom kamenom mineralnosti, ali koje nešto teže pada…
Castellina
Nittardi Belcanto bio je jedan od favorita dana- Interesantno je kako “ima svega unutra”. Doslovno sadrži svih 8 sorti dopuštenih u Chianti Classicu. Divna elegancija, florani moment, ukusno, mekano, ali salinitet i sapiditet! Nešto rustikalno također, kožnato, ali unutar matrice/kalupa/formata… taninska je struktura već evidentnija, premda je sami tanin skoro nevidljiv. Kakav divan fluid, kakav soil-to-glass transfer…
Castagnoli utjelovljuje format i disciplinu, korzetiranost, svježinu koja drži tenziju, uz nešto kožnatiji, ali ugodan tanin.
Gaiole
Rocca di Montegrossi možda je najbolji primjer kako varljiva mogu biti ovakva kušanja ukoliko se nastoje neki zaključci donositi. Vino koje je maltene pomelo stol svojim karakterom u jednoj ranijoj prilici djelovalo je kao da je van balansa u tipu kiseline i uz manjak definicije. Ta neobična kiselina uz nešto tamniju, zerliju, ali praktički katranovsku aromatiku (premda zavidnu lakoću na nepcu) bilo je nešto neočekivano u odnosu na ranije iskustvo s 2016. godištem
San Giusto a Rentennano također je davalo malo tamniju aromatiku, uz već nešto alkoholniju cjelinu (14%) i dojam korzetiranosti, ali supstanca na nepcu djelovala je besprijekorno, vinozno, živo, ali u format.
Barberino Tavarnelle
Ormanni je bio krv i željezo. “Besto of both worlds” kako je reagirao Ivan 😀 Svježina i opulencija u dobrom format i izraziti mineralni moment. 14,5% alc se malo osjeti na nepcu, ali nije alcohol taj koji strši, jer je izražena ekstraktnost i konentracija arom. U svakom slučaju, moćnije i uvjetno, “toplije” vino u ovom kontekstu.
Isole e Olena danas je planetarno prepoznatljiva etiketa. Isprva je jako dark, čak i previše, ali samo na nosu. Umjesto likerastog, nepce dočekuje vino sa širinom i dubinom. Opulentnije u ovom kontekstu, ali samo na prvi dojam,jer ipak je sve na svojem mjestu. S vremenom, sve uravnoteženije.
Panzano
Le Cinciole je vać lagano “Brunellasto” vino, ali tradicionalno i beskompromisno, poput etikete u najpoželjnijem smislu. Divan balans koji stvara zazubice i curenje slina, ali ne zbog kiseline.
Fontodi, kao Leonard Cohen. Naizgled “boli me qrc”, ali itekako pažljivo i promišljeno vino. Raskoš, izdašnost, stega kiselina, nešto candy u afteru (zrela višnja?) volatilnije (!), ali vremenom i “slanije” i sve zanimljivije.
Castelnouvo Beradenga
Dievole, Petrignano je na nosu vrlo spicy vino, na nepcu vrlo vinozno, ali na neki “brunelleggia” način vinoznosti voća. Ipak, ne toliko zrelosti ni volumena koliko sam očekivao.
Bacci, Castello di Bossi je curry na nosu, over the top za mene. Užasno naporno, nije mi u dobrom balansu, smara. Ipak, treba uzeti u obzir da je užasno teško i skoro nemoguće zadržati potrebnu koncentraciju na 19-om vinu i sve ti postane naporno. I to je zapravo jedini iskrenu zaključak nakon tastinga.
Indikativno može biti da sam se tog dana vratio uživati u vinima, bez potrebe i želje za analiziranjem, Cigliano di Sopra, Nittardijevom Belcantu, Carpinetu i Ormanniju što opet vjerojatno znači “samo” to da su ta vina bila najspremnija. Premda, nekako osjećam da je Cigliano di Sopra najviše “moje vino”. Uz, naravno, “nulti” uzorak, koji uopće nije Classico, ali koji ostvaruje karakter i identitet u svakoj berbi na drugi način, ali uvjerljivo i to s relativno velikim količinama i po cijeni koja je totalni best buy u svojoj kategoriji.
Dnevnik vinopije 