Cijena: NA

Još od prošlogodišnjeg Dalmacija Wine Expa ovo vino bilježim kao također svojevrsno otkriće. Kao mlado vino bilo je neodoljivo i do danas, ono se značajno promijenilo i u dosta kratkom vremenu postalo puno „ozbiljnije“.

I boja je ozbiljna?! Zlato s bakrenim sjajem… I sama ideja je inteligentna, Imotski je jedino istaknuto područje uzgoja loze koje objedinjuje obje sorte, od kojih je svaka zaštitni znak vlastitog podneblja. Obala i unutrašnjost, kamen i krš.

Uzvišena aromatičnost na nosu. Raskoš oskudnosti… obilje mirisa ljekovitog bilja, makije, slani kamen, med, orašastost… ništa prebučno, ništa preintenzivno, moraš dobro zavrtjeti čašu da vino pusti svoje. A uz ove mirise moglo bi se vrtjeti satima, skoro meditativno i stvarno jedinstveno…

Ne znam je li uopće i kako macerirano, ali skoro je i tanično. Bijela ekstaza podržana mladenačkim kiselinama, uz jelo sočnim prilogom…

Nema neke koristi od pokušavanja definiranja što je gdje od koje sorte i dokle 🙂 Mješavina sorti dala je neko „treće vino“. Nije bolje od najbolje Žilavke koju sam probao, pa niti Pošipa, ali nešto novo što je nastalo itekako vrijedi čuvati i dalje odgajati. U neoznačenim smo vodama, u povratku u prošlost. Staru koliko i krumpir u Europi, jedan od priloga uz domaću piletinu uz koju je otišlo pol butelje. Živjeli! 87.

Cijena: NA

Nakon toliko vremena, dopustit ću sebi malo filozofiranja na koje me potaknulo upravo ovo vino 🙂 Osim što je jedno od otkrića s VinoCOM-a, ovo vino je i jedno od iznenađenja godine koje nije baš najugodnije iz sasvim drugih razloga 🙂 Naime, čini se da je valorizacija vina u Srbiji na višoj razini nego u Hrvatskoj.

„Prince“ Braće Rajković autentično je vino autohtone sorte Prokupac iz Župskog vinogorja većinom od loze starije od 80 godina i „šampionsko je vino“ Srbije. Zašto takvo vino ne mogu zamisliti kao šampiona bilo kojeg domaćeg ocjenjivanja? Da li zato što bez puke sirove snage vina koje „grije“, bez nabildanosti od koje puca po šavovima od preekstraktnosti i prealkoholnosti nema uopće priliku biti zamijećeno? Ako nije više sirup negoli vino, da li to znači da ne prolazi?

„Prince“ Braće Rajković umjesto toga nudi strukturu, sklad, definiciju, karakter i najvažnije od svega, identitet svojeg podneblja zbog čega ima više „duše“ od bilo kojeg crowd pleasera.

Ako razmišljam o vinu koje na svjetskoj sceni prezentira regiju i kulturu iz koje potječe, razumljivo je da će hrvatski šampionski crnjak vjerojatno biti neki Plavac, da će imati puno tijela, možda čak i masivnosti i da će biti donekle alkoholno. Ali te „performanse“ ne bi smjele biti same sebi svrha.

Jarka, rubinski crvena boja „Rskavca“ donekle je neprozirna. Mirisi Griotta, sušenih višanja i brusnica, ali najvažniji su slojevi mineralnosti… napetost na nosu, tenzija kojoj je trebalo dati vremena da „omekša“ na zraku. Omamljujuće 🙂

Naziv „Rskavac“ dolazi od onomatopejističke asocijacije na zvuk „rskanja“ pod zubima ukoliko se grožđe konzumira kao zobatica. S druge strane, vino je pod zubima više kao hladan kremen, specifična mineralnost u kombinaciji sa zdravom taničnošću na samom kraju gutljaja čime se taj karakter potencira. Sami tanini su zapravo vrlo sitni i nevjerojatno uklopljeni, bez imalo „stezanja“.

Na kraju osjećaj da se radi o vinu za čuvanje koje još uvijek nije toliko elegantno koliko može postati, premda već spremno pokazuje svoj jedinstveni identitet. 90.

Kao Post Scriptum, a inspiriran neuobičajenim oblikom butelje, prigodno predlažem slogan Nekapnice za tržište Srbije, „Paše na sve flaše“ 🙂

 

Cijena: 44,98 kn u Vrutku http://www.vrutak.hr/product.aspx?c=0&p=317535

Sviđa mi se Iuris. Iz niza razloga, Iuris predstavlja jednu od najizrazitijih vrijednosti za novac na domaćem tržištu. Jedan od razloga je i Erdutsko vinogorje odakle dolazi i ovaj „sovinjon“.

Slamnatožuta boja zlatnog odsjaja iznimne bistrine. Prepoznatljiva aroma bazge na nosu, domaći sirup od bazge s malo limunova soka. Mirisi su naglašeni, aromatičnost vrlo izražena.

Ni u gutljaju nema ekcesa, sve je na mjestu. Struktura izvrsno uravnotežena. Iuris zna posao.

Ugodna cjelina za solo pijuckanje ili za pratnju brojnim jelima uz koja bi poželio bijelo vino.

Izvrsnih 12,5%, fino popunjeno tijelo, suho i aromatično, slasno i glatko, limunska priroda kiselina jedina je koja „zapinje“ na skoro kremoznoj „glatkoći“ kojom klizi niz nepce. Određena svježina koja razoružava i sugerira kako unatoč pristupačnoj cijeni ovo vino nije rađeno samo za kratke staze i brzu potrošnju.

Trajnost i postojanost aromatskog doživljaja nakon gutljaja također svjedoči o promišljenom, nadstandardnom vinu. Vinu koje je vrlo jasno, izravno, naglašeno aromatično i dostojno reputacije sorte te ujedno jednostavno, nepretenciozno i definitivno – vrijednost za novac!

86+ 🙂

Cijena: 149,98 kn http://www.vrutak.hr/product.aspx?c=0&p=317393

100% Chardonnay pjenušac, non-vintage, ali s oznakom berbe 2008. 😉

Puna, zlatnožuta boja i uporno, postojano perlanje. Zreli voćni mirisi od zelene jabuke, cidera od kruške i citrusa uz maslačnost !? poneku gljivu i vrlo stidljivo – kvasac…

Lijep raspon, ali to ne znači da je osobito kompleksno, a zašto bi i moralo biti? U ustima se ne doima toliko ekstremno suho, ali je zato izrazito acidično, do kosti. Zbog toga osjećaj da se možda nije do kraja „posložilo“ (?), ali je zato vjerojatno vrlo zahvalno za kombiniranje s raznolikim jelima. Zbog žestine tog karaktera i raskošnog tijela materijala s južne ekspozicije položaja Petrovac u blizini Bačve (Pozdrav Aco 🙂 ovaj pjenušac nije nužno predodređen za uobičajenu ulogu aperitiva ili kulise srkača oštriga, već naslućuje zahtjevnije gastro imperative.

Oštra svježina intenzivira se svakim novim gutljajem premda isti traje poprilično zbog bogata tijela i aromatičnosti. Ovaj Misal nije suptilan, elegantan pjenušac, već „dress-to-impress“ „in-your-face“ napadni „sad i odmah“ tip bez zadrške 🙂 87. Zbog toga je možda zahtjevniji za doživjeti neke vrlo dobrodošle aspekte dobrog pjenušca u vidu specifičnog izričaja podneblja ili vinarenja i same uravnoteženosti, ali „razgradit“ će francusku salatu dok si reko` odojak 😉

Just follow the yellow brick road 🙂

Cijena: 124,88 kn

Vino koje sam se potrudio pronaći zahvaljujući snažnom utisku koji vučem još od Vinistre. Oznaka „crno stolno vino“, skoro da postaje jamstvo iznimnog doživljaja 😉 Nakon puna dva sata dekantiranja napokon je u čaši.

Boja je još „mlada“, rubinski crvena, ali cjelovita, zagasita da djeluje skoro mutna…

Zrelost odležanog crnog vina na nosu je besprijekorna. Odležano tijekom 18 mjeseci u barrique bačvama u podrumu obitelji Legović. Osjeti se neočekivana toplina na nosu. Odmah ću istaknuti suptilnih 12,5% alkohola na deklaraciji.

Voćnost, ali ne prezrelost niti „primarna“ artificijelnost. Višnje i brusnice. Voće je duboko, prožima miris na profinjen način.

„Mouthfeel“ je prvorazredan. Mineralno-voćna priča iz mračnog dijela podruma. Zaboravljena, da bi dobila novu priliku na samom početku svog dozrijevanja. Poput najvećih uzora Bordeauxa, Noir Nobile cuvee (CS+M+CF) u osmoj godini od oznake berbe, još je svakako mlad.

Prekrasno uklopljene i vrlo vitalne, voćne kiseline u skladu s tijelom idealne punoće i nevidljivih tanina. Idealna struktura i posebnost u vidu diskretnog potpisa Istarskog terroira. Nježno, ali moćno. Glatko i „slatko“.

Zamišljam korištene drvene bačvice i obronke Kaštelira kroz maglu i sunce…

U tom smislu mi čak nedostaje malo „barnyarda“ kojeg sam definitivno registrirao na Vinistri. A višak „sterilnosti“ s druge strane stvara strah da nije netko naknadno „kemijao“ s vinom…

Jer ovaj doživljaj ulazi u kategoriju jednog od najboljih hrvatskih crnih vina koja sam otvorio… i to prije kombiniranja s ovčjim, kozjim i miješanim kravljim-ovčjim otočkim sirom 😉 91.

Cijena: cca 55 kn

Još jedna poklon butelja našla se na stolu, zbog čega nisam siguran u MPC premda dobro poznajem etiketu. Ono u što sam prilično siguran je da upravo ovo Stojićevo vino zbog dugogodišnje tradicije i visoke razine kvalitete predstavlja svojevrsni orijentir za vina sorte blatina.

Mlade, ali decentne voćne arome koje pokazuju zemljani karakter, idealno začinjen drvom… upravo ono što želim i očekujem od Blatine. Na nosu djeluje zrelije nego što godište sugerira, vrlo sofisticirano…

Jednako tako, već prvi gutljaj ukazuje na sklad zbog kojeg je ovakvo vino prezahvalno uz većinu jela ili sireva uz koja bi poželio crno vino.

Profinjeno tijelo, 13% alkohola koji mogu grijati tek želudac. Na nepcu je sve divno uravnoteženo, s gurmanskim kiselinama, rubinski crvenim pigmentom svilenkastih tanina, ali tenziju koju stvara može idealno razriješiti dobra tjestenina s mesnim umakom ili odležali sir. Voćne arome tada nastupaju iz dubine, iz esencije vina. Jako jako dobro. 88.

Cijena: 285,50 kn

Hvala kolektivu na savršenom rođendanskom poklonu! 93. Kako ste samo znali 😉

Prva nevjerojatna stvar je mladost 18godišnjeg vina. Godište 1995. smatra se vrlo dobrom godinom za Haut-Medoc, najboljom u desetljeću s iznimkom iznimnih 1990. i 2000. 😉

Voćni profil je svjež kao rosa i prilično intenzivan. Ipak, jedan okvir „školovanosti“ prvo je što izdvaja ovo vino od naizgled sličnih. Nakon nastupa terroir-a u vidu mineralnosti već na nosu 😉 postaje jasno da mi je bolje pitati se gdje sam bio i što sam radio u proteklih 18 godina.

A nakon gutljaja postaje jasnije da sam idiot koji je prerano ostvorio ovaj Haut-Medoc… Svejedno, nije da nedostaje onoga što čini uzvišeni vinski doživljaj.

Kišnica prirodno filtrirana kroz šljunčane oblutke u vinogradu („fine ridge of deep Garonne gravel“) i minerali iz tla koje je loza povukla u ovu čašu nisu tek aromatska senzacija. To je esencija vina perfektno uspostavljene uravnoteženosti.

Svaki tanin, kiselina i ekstrakt donose radost i čudo jednog od najčuvenijih terroira na svijetu. Proučavanje samo ovog vina ove kuće kroz godine bila bi studiozna zabava bez premca u smislu boljeg upoznavanja vina. Potpuno drugi svijet. U kojem nije bitno jesu li kožne arome primarne, sekundardne ili tercijarne… čijih 12,5% alkohola „hladi“, a tijelo je više nego dovoljno da dojam ostane „u afteru“ koji te doslovno progoni, jer nikad ne završava. Nisam htio niti navesti, ali faktografije radi – sorte su Cabernet Sauvignon, Cabernet Franc, Merlot, Petit Verdot.

Unatoč nominalno visokoj cijeni, ovo vino je zapravo prava „vrijednost ispod radara“ i predstavlja iznimku od pravila danas basnoslovnih Haut-Medoca Grand Cru Classe. Razlog tome je u jedinstvenom kuriozitetu „cru bourgeois“, paralelnoj valorizaciji koja je naknadno ratificirana, zatim povučena prije nekih deset godina. Ukratko, vlasnik nikad nije prihvatio/prešao na „novu“ klasifikaciju 1855. 🙂 „Birokratska glupost“ bio je komentar tadašnjeg vlasnika, zbog čega danas možemo uživati u „pravom Bordeauxu“ AOC Haut-Medoc po konkurentnoj cijeni i na domaćem tržištu.

Osobito ukoliko uz vino imam spreman i temperiran Alzaški Munster, omiljeni kravlji sir „smrdljivac“ i levantski kruh… i vrijeme da u miru proživim ovakvu butelju.

U odabiru najboljeg što se pojavilo u Dojmovima prethodne godine, poredak ima značenje – viša „ocjena“ osigurava višu poziciju. Osobito mi je drago što čak 20 vina prelazi „prag 90 bodova“ premda je skala 100 uvedena tek nakon plebiscitarne podrške 🙂

Isto tako mi je krivo što sam izbor morao ograničiti na Top 20 uslijed čega pojedina meni draga vina neće biti navedena poput Brkićeve Žilavke 2011, Chianti Superiore 2008 Donatelle Cinelli Colombini, Elihu 2009 Mihe Rozića, Trapanovog Ponentea 09 i Ruby Rosea, Bibichevog Debita 2011, „Crnog“ Boškinca 2009 i Korta Katarine 2008…

1.)    Montenidoli, Il Templare, 2006.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/05/17/montenidoli-il-templare-2006/)

Prema „novoj“ skali ovo je 98-100. Nešto što se ne može „napraviti“. Nema tog projekta, investitora, enologa, agronoma, dobrog poznanstva ili mita i korupcije koje može osigurati ovakvo vino. Sve što pomislim dodati čini mi se banalno pa ću samo reći da je to „to“ za mene. Što više takvih u životu „skupim“ osjećat ću se bogatijim.

2.)    Montenidoli, Canaiuolo, 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/07/27/montenidoli-canaiuolo-2011/)

Mogu otvoriti tisuće butelja, ali dok hodam bit ću „žedan“ ovakvih vina. 97.

3.)    Miloš, Stagnum, 2005.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/07/31/milos-stagnum-2005/)

Veliko vino sorte Plavac ostvaruje moj maksimalni respekt (94-95) koji može u ovom trenutku ostvariti ijedno hrvatsko vino. Uskoro otvaram 2003. 😉

4.)    Batič, Pinela, 2004.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/06/11/batic-pinela-2004/)

Možda sam poludio, ali ovo je meni 94-pointer. Vjerojatno se varam jer nije ni 90 kuna na akciji, pih 😉

5.)    Lanson, Extra Age, Brut

(https://vinopija.wordpress.com/2012/11/14/lanson-extra-age-brut/)

Stvarno ne znam što bi dodao izuzev objavljenog dojma s kojim sam poprilično zadovoljan i koji je bio vjerojatno najzahtjevniji dojam od svih.

6.)    Tomac, Rizling Amfora, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/10/24/tomac-rizling-amfora-2009/)

Sasvim drugi svijet po pitanju vinarenja…

7.)    Coronica, Gran Teran, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/05/28/coronica-gran-teran-2008/)

Najteran najmasjtora terana iz najberbe mora biti u mojih Top 10 ove godine!

8.)    Tomac, Crni Pinot, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/11/17/tomac-crni-pinot-2010/)

Čini se da sam dobro prognozirao kad sam Tomčev Pinot istaknuo kao „Bez greške u najbolja 3 hrvatska crna vina koja sam otvorio ove godine do ovog trenutka.“

9.)    Brkić, Mjesečar (crveni), 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/10/12/brkic-mjesecar-crveni-2008/)

Ako netko ima još koju bocu i ako mu miriše na ljepilo nek je proslijedi meni 😉 Ponavljam, nije nužno tražiti ovaj kolekcionarski kuriozitet kraj Plave Grede u svim boljim „apotekama“ 😀

10.)   Jerković, Mračaj, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/02/29/jerkovic-mracaj-2010/)

Pitam se ima li koji festival, ocjenjivanje ili štogod na našem tržištu koje bi ovom vinu dodijelilo 91, 92 boda? Upravo idealno za ono što je.

11.)    Zidarich, Terrano, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/06/29/zidarich-terrano-2009/)

Naravno, ovo se vino moglo naći i na još višoj poziciji od „91-92“, ali još je mlado 😉

12.)     Lipanović, Vugava, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/11/07/lipanovic-vugava-2010/)

Dakle najbolje Dalmatinsko bijelo vino koje sam otvorio prošle godine.

13.)     Veralda, Brut rose

(https://vinopija.wordpress.com/2012/12/31/veralda-brut-rose/)

Jedan od posljednjih dojmova prethodne godine i eto ga… slutio sam da bi mi moglo biti dobro, ali još je bolje 🙂

14.)      Brundlmayer, Kamptaler Terrasen, Riesling, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/11/21/brundlmayer-kamptaler-terrassen-riesling-2009/)

Meine Damen und Herren… njegovo veličanstvo Riesling 🙂

15.)      Kosovec, Selekcija Škrlet, 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/08/31/kosovec-skrlet-2011-vs-kosovec-skrlet-selekcija-2011/)

Koliko pamtim ovo je jedino vino do sada koje se našlo na sve tri „novogodišnje liste“. 91. Uz kineze ili dimljeni Dragec sir…

16.)      Tomac, rose brut

(https://vinopija.wordpress.com/2012/08/27/tomac-rose-brut/)

Ako netko nije znao tko je broj 1, 2 i 3 hrvatski proizvođač pjenušaca …exhibit A

17.)      Senjković, Spoža, 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/06/21/senjkovic-spoza-2011/)

Predivan opolo kojeg svatko može razumjeti, ali samo odabrani prepoznati 😉

18.)      Benvenuti, Teran, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/05/25/benvenuti-teran-2008/)

Vino koje dodatno produbljuje moju teranoidnu demenciju 🙂

19.)      Roxanich, rose, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/06/04/roxanich-rose-2009/)

Obzirom da još uvijek nailazim na neinformirane… Rožanić se čita, Ro-ža-nić 🙂 Ro-ze. Ja-ko do-bro!

20.)      Trapan, Uroboros

Namjerno nema linka jer želim najaviti 2011. koji bi stvarno mogao nadmašiti opjevanu 2008. i meni jednakodobru 2009.

Na žalost, osjećam potrebu dodati kako osobno smatram da barem pola vina s ove liste najšira vinska publika nije spremna primjereno valorizirati i doživjeti. Ne mislim da je to depresivno loše niti da smo isključivo mi sad totalni idioti zbog toga, jer kad kažem najšira vinska publika, ionako mislim globalno. Također ne mislim da sam ja sad nešto poseban zbog toga što ih mogu doživjeti u značajnoj mjeri.

U nastavku je nešto što stvarno ulazi u domenu osobne arhive i većinom „courtesy of buonsangue“…

Baković, Plavac Murvica, 2006., 2004., 1997.

Double blind tasting kod „Inspektora“ nakon kojeg se Bakovićeva Murvica s Brača uz Milošev vinograd u Ponikvama na Pelješcu nameću kao danas upečatljiviji terroiri od Dingača i Postupa ili Ivana Dolca…

Brkić, Limousine, 2006. (magnum)

Brkićeva biodinamička Žilavka iz (pretpostavljam) francuskog bureta 🙂

 

 

Louis Pernigou, Chateauneuf du Pape, 1978.

Wtf je ovo bilo? 🙂 Uopće ne postoje podaci… vinarija se ugasila valjda prije vremena interneta 😉 Tko čuva ovo? Ima li itko više neotvorenu butelju ovog vina? Btw, jako se dobro držalo. 2dcl kole i „diglo bi se“ skroz 😉

Olga Raffault, Chinon, Les Picasses, 1995.

Bio je to početak malog Cabernet Franc „grankru class-a“ 🙂 Ništa nije jače od Chinona čije je vrijeme nastupilo 😉 Mislio bi da bolje ne ide da nije slijedilo remek djelo braće Foucault.

 

Clos Rougeard, Saumur Champigny, Les Poyeux, 2001.

Opa, evo jednog čistog sto-pointera za mene! Tamo neki bezvezni Loirski CF. Doduše, u određenim krugovima cijenjen kao suho zlato, međutim potpuno izvan tržišnih zakonitosti ponude i potražnje. Sumnjam da će se skoro pojaviti u Roto Dinamiku, ifke sori 🙂

Pierre-Jacques Druet, Bourgueil, Vaumoreau, 2005.

Žrtvovano puno prije vremena u edukativne svrhe u sklopu „Cabernet Franc radionice“. Bog će ti platiti 🙂

 

 

P.O. Poje, Bunčić, Issa Prošek, 2009.

„Aktivirati eventualnu višku vezu“ jedini je meni poznati način kako doći do ovoga…

 

 

Domaine A. et P. de Villaine, Les Montots, Mercurey, 2006.

Legendarno ime za lagani uvod u Burgundiju? Kakav oksimoron. Nema laganog uvoda u Burgundiju 🙂

 

 

Albert Morot, Beaune 1er Cru Bressandes, 1993. (magnum)

Uf! Ovo je već znalački odabir. Ahaaa, dakle ovo je Pinot Noir… uopće se ne doživljavam dostojnim tupiti tu nešto, ali još jedno od vina koje te čini bitno „bogatijim“.

 

Marie Courtin, Resonance, extra brut, Champagne, Cote des Bar, Aube

Mislim da je kap Resonancea bila ta koja je „prelila moju čašu“ u smislu afiniteta prema pjenušavcima 🙂 NV Champagne 100% Pinot Noir mislim… vrh.

 

 

Brumont, Novembre, Pacherenc du Vic Bilh, Madiran, Moelleux, 2005.

Pacherenc du Vic Bilh mora biti sljedeća hit sorta… mora! 😀 Još je slatko. Di ćeš bolje.

 

 

Raymond Laurent, Blanc de Blancs 1998, Celles-sur-Ource, Aube

Možda, zapravo vjerojatno što bi naveo kao najbolje vino koje sam ikad probao općenito, crno, bijelo, rose, pjenušavo, slatko, suho…

 

Montenidoli, Vernaccia di San Gimignano, Carato, 2006.

You had me at Vinbrusco… 🙂 This is over excessive 😀 Huge!

 

 

Marisa Cuomo, Costa d’Amalfi, Furore Bianco, Fiorduva, 2006

Nevjerojatno, nemoguće vino. Doslovno i preneseno…

 

 

Gosset, Cuvee Quatrième Centenaire

Ova velika Šampanjska kuća pustila je navedeni NV mjehurić povodom 400-godišnjice još onomad kad su se u Sarajevu održavale Olimpijske Igre. Najmlađe godište unutra vjerojatno je 1979. ili tako nekako, ali to nije toliko bitno koliko činjenica da je meni ovo stopointer 🙂 Ili barem vrlo blizu.

 

Ezio Voyat, Rosso le Muraglie

Dakle ovo je genijalan zaplet, Vino da tavola Valle d`Aosta. Magično. Zagonetka. Ogledalo. Istina.

 

 

ArPePe, Valtellina Superiore, Sassella, Vigna Regina Riserva 1995

Arturo Pelizzatti Perego, još jedno legendarno ime, institucija, koja potpisuje ovo ekstremno vino i koje ulazi u deset najveličanstvenijih vina koja sam imao sreću probati. Interesantno, bilo koje Nebbiolo bazirano vino koje sam tako probao u protekle dvije godine uznemirilo me dublje od Baroloa…

 

Ornella Molon Brut

Vino Spumante di Qualita da uve Pinot Nero. Suludi QPR.

 

 

 

Gaia, Thalassitis, Santorini, 2007.

Strahovita očekivanja nakon Wild Ferment Assyrtika, ali potpuno drugačije vino. I dok sam tražio „ključ“ da ga doživim, ode butelja. Reci ti Patti što hoćeš, ali još uvijek tvrdim da je ifke potezao iz flaše dok nismo gledali 😉

 

Domaine de l’Ecu, Muscadet Sevre et Maine sur lie, Expression de Granit, 2004

Idealan Muscadet, usudit ću se reći da ovako zamišljam „blueprint“ Muscadeta.

 

 

Domaine de la Pepiere, Muscadet Sevre et Maine Sur Lie, Clos des Briords, 2007

Najbolje od najboljeg u potpuno specifičnom svijetu Muscadeta…

 

 

Domaine de la Louvetrie, Muscadet Sevre et Maine sur lie, Le Fief du Breil, 2005

Ovo mi još uvijek nije jasno. Ne znam sviđa mi li se ili se ne sviđa, ali mi je drago da sam bio u prilici probati.

 

 

Clos Cancaillau, Creme de Tete, Jurancon, 2007

ifke donio u strahu da neće biti dosta alkohola u ovim Muscadetima 🙂 Bio je u pravu, car.

 

 

Fritz-Schmidt, Cremant d`Alsace, Ottrott le Haut

Dominantno iz Bijelog Pinota mislim, neočekivan, idealan aperitiv u večer Rieslinga…

 

 

2009 Emrich Schonleber, Mineral, Riesling trocken (Nahe)

der Name ist programm 🙂 Naprikladnije ime za jedno vino ikad – Mineral. Osobni apsolutni ideal Rieslinga. Bolje ne može u tom smjeru.

 

2011 Peter Lauer, Ayler Kupp, Stirn, Riesling, feinherb Fass 15 (Mosel Saar Ruwer)

 

 

 

1996 Trimbach, Cuvee Frederic Emile, Riesling (Alsace)

Ufff… ako mi je ovo bilo treće najbolje te večeri, kakvi su ostali.

 

 

2009 Domaine Ostertag, Muenchberg, Riesling, Alsace Grand Cru

„like shaking the hand of a mountain“… so true…

 

 

Clos Petite Bellane, Côtes du Rhône Villages, Valréas, les Échalas, 2001.

No 0444 🙂 100% Roussanne? Jedno od najboljih vina koja sam probao ikad, neovisno o vrsti, tipu i ifkeu 😛

 

 

Dobogo, Tokaji Furmint, 2009

Furmint, a suv. Ludi Mađari… 😉

 

 

 

Montenidoli, Il Templare, 2001.

Ovako zreli Il Templare evidentno je grandiozno vino, ali vjerojatno malo „pre“ za moj sadašnji afinitet i sigurno ga zato nisam prepoznao na slijepo, a ne zato što sam dekoncentrirani majmun koji ne zna registrirati svojeg favorita numero uno.

 

Kopfensteines, Weinberg, Blaufrankisch, 2009.

Približilo se doba da se Frankofka proba 🙂 Hvala Davor na doprinosu. Odličan odličan odabir.

 

 

Jalits, Szapary, Blaufrankisch, 2007.

he he 🙂 moj drug ifke Frankovku za trku ima 😀

 

 

 

Jean Lallement et Fils, Champagne brut, Cuvee Reserve, Verzenay Grand Cru

Potez kistom, militantna disciplina, svijetla ili tamnozelena… i zajednički nazivnik iz Verzenaya

 

 

Chateau de Fieuzal, Graves (Pessac-Leognan), Grand Cru Classe, 1982.

Ekvilibrij savršenog balansa u svim zamislivim smjerovima i nešto što sam nazvao „enciklopedijskom“ slikom vina, neusporedive kompleksnosti… val koji prelazi preko šljunka Bordoškog Grand Cru-a i vino koje bi ponudio vanzemaljcu da me zatraži ali samo jedan uzorak crnog vina s planete Zemlje.

Bernard Baudry, Chinon, La Croix Boissee, 2000.

Tko ne voli Loire-u, nabijem mu…

 

 

 

Domaine Huet, Vouvray, Clos du Bourg, demi-sec, 2000.

Stvarno nektar… rizling na steroidima 🙂 Bollywood, ali šareniji i s više plesa i vatrometa, a opet dubok, ozbiljan, napet.

 

Domaine Huet, Vouvray Petillant, brut, 2005.

…kao zadnji put nismo ovo mogli doživjeti jer je bilo zadnje u slijedu pa eto ga opet peti… ccc, Patti, Patti 🙂

 

 

Sljedećih 12 vina, svako iz svojeg razloga, bez posebnog značenja u poretku, izdvajam kao najugodnija iznenađenja prošle godine…

1. Veralda, Cabernet Sauvignon, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/01/17/veralda-cabernet-sauvignon-2008/)

Definitivno neočekivano. Na samom početku godine bio sam spreman tek „odraditi“ čitanje vina, kad ono jedna od najboiljih domaćih Cabernet Sauvignona.

2. Kaštelacoop, Dillatum, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/03/16/kastelacoop-dillatum-2008/)

Izbezum za vinskog geeka u meni ponudio je ovaj genetski pool Trogirskog vinogorja. Trči vrime, cvili maška, traje jubav, pusta, siromaška 🙂

3. Vinarija Smokvica, Admiral, 2007.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/03/06/vinarija-smokvica-line-up/)

Plavac Korčulanskog terroira nije neko pretenciozno vino, ali želim ga izdvojiti baš zato u kontekstu neočekivanog i pozitivnog iznenađenja.

4. Gregoletto, Prosecco, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/05/30/gregoletto-prosecco-2010/)

Neobjašnjivo. Izgubljena karika. Kad već ne vodi nikuda, nek se izgubi čim više i na mojem stolu u novoj godini 🙂

5. Kozlović, Othello, 2007.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/05/21/kozlovic-othello-2007/)

Glupo, Othello mi je odavno poznata etiketa. Ipak, kao da sam iznova otkrio ovo vino. Naletjelo mi nespremnome u nekom veselom trenutku na Dalmacija Wine Expo-u…

6. Miloš, Stagnum rose, 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/05/15/milos-stagnum-rose-2010-vs-milos-stagnum-rose-2011/)

Ovo je najmanje i najveće iznenađenje godine istovremeno. Nakon Stagnum rosea 2010, Zavod je zabranio Stagnum rose 2011 ?!? Jedan od najkomentiranijih i najčitanijih dojmova 2012.

7. Saints Hills, Sv. Roko, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/07/03/saints-hills-sv-roko-2010/)

Jesam ćelav, ali osjećam vjetar mi struji u kosi. Osjećam vjetar i uživam…

8. Kosovec, Selekcija Škrlet 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/08/31/kosovec-skrlet-2011-vs-kosovec-skrlet-selekcija-2011/)

Iznenađenje? Malo je reć´

9. Iločki podrumi, Frankovka, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/08/14/ilocki-podrumi-frankovka-2009/)

Pa meni je vrlo ugodno iznenađenje naći dobru Frankovku made in Hrvatska, osobito za ove novce. Razmišljao sam staviti na best buy listu…

10. Bartolović, Pinot Sivi, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/08/02/bartolovic-pinot-sivi-2010/)

Već sam „osudio“ Bartolovićeva vina isključivo kao crna i eto ga… meni poprilično iznenađenje i poprilično pozitivno.

11. Antunović, Pinot Crni, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/10/10/antunovic-pinot-crni-2009/)

Zagonetke iz dubine… zadnje mjesto na svijetu gdje bi opterećen predrasudama potražio dobar Pinot Crni.

12. Stručić, Portugizac, 2012.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/12/14/strucic-portugizac-2012/)

Prezrena sorta puna bezbrižnosti u jednom od najboljih izdanja koje poznajem. Svaka čast. Iznenađenje je utoliko što ne dolazi s Plešivice, pa čak niti Kutjeva.

Bez nekog posebnog značenja u poretku, iz svega otvorenog protekle godine kao vina koja predstavljaju osobitu vrijednost za novac, svako u svojem segmentu, prisjećam se:

1. Ritoša, Cabernet Sauvignon, 2010. i Malvazija Istarska 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/01/30/ritosa-cabernet-sauvignon-2010/

https://vinopija.wordpress.com/2012/08/10/ritosa-malvazija-istarska-2011/)

Ako tražim strukturu i sklad, vinsku eleganciju a ne samo što više ekstrakta za što manje novca, Ritošin Cabernet Sauvignon je i jedan od najuspjelijih Cabernet Sauvignona u državi. Na VinoCOM sam probao i naknadno nabavio i 2011. s kojom će Ritoša to i potvrditi. Obzirom na cijenu koja je konkurentna u globalnim razmjerima, eto ga u best buy listi.

2. Enjingi, Venje bijelo, 2004. i Graševina kasna berba, 2007.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/10/16/enjingi-grasevina-kasna-berba-2007/

https://vinopija.wordpress.com/2012/08/21/enjingi-venje-bijelo-2004-vs-enjingi-venje-bijelo-2006/)

Ne moram osobno biti veliki ljubitelj Enjingijeva opusa da ipak iskažem duboki naklon za ova vina. Cijene po kojima se ova odležana vina iz Enjingijeva podruma danas mogu nabaviti su nevjerojatne. Kao da sam iznova otkrio Graševinu, a bijelo Venje je must have vino svakog ozbiljnog vinopije. Veliki respekt za starog majstora.

3. Buhač, Merlot, 2011. i Cabernet Sauvignon 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/09/15/buhac-merlot-2011/

https://vinopija.wordpress.com/2012/10/15/buhac-cabernet-sauvignon-2011/)

Realno se čini kako bi i Buhačeva Graševina trebala ući u best buy kategoriju, ali želim naglasiti Buhačeve crnjake kao da ih već nisam dovoljno nahvalio 🙂 Nenadmašan predvodnik vrijednosti za novac koji je cjelokupnu regiju Istočne Slavonije pozicionirao kao best buy. Ovdje se moram referirati i na još jednog jako bitno igrača – Iuris. Nisam puno Iurisa imao u 2012. i planiram to čim prije nadoknaditi u 2013.!

4. Antunović, Postup, 2010. i Plavac, 2011. i Rukatac, 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/09/27/antunovic-postup-2010/

https://vinopija.wordpress.com/2012/10/30/antunovic-plavac-2010/

https://vinopija.wordpress.com/2012/10/18/antunovic-rukatac-2011/)

Imao sam nekih opravdanih razloga za sumnju u turbulencije u kvaliteti, ali drago mi je da me ovim vinima vinarija razuvjerila. Prvi Postup ispod sto kuna, korektan Plavac i možda najbolje od svega, prozračni i lagan Rukatac za 25kn u MPC? Malo je takvih…

5. Kosovec, Škrlet, 2011. i Selekcija Škrlet 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/08/31/kosovec-skrlet-2011-vs-kosovec-skrlet-selekcija-2011/)

Moj savjet Ivanu je bio „stavi regularni Škrlet i na 29,99 ako hoćeš, ali Selekciju ti snobine neće ozbiljno shvatiti ispod 70-ak kn“ 🙂 Ali, naravno da me nije poslušao i eto Selekcije za 40ak kuna u MPC. Jedno od malobrojnih etiketa koje sam kupio u količinama većim od jedne butelje prethodne godine. Stvarno se jako nadam da će isti rezultat ponoviti i s berbom 2012.

6. Jerković, Kujundžuša, 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/07/09/jerkovic-kujundzusa-2011/)

Malotko razumije i osjeća zašto je ovo vrijednost bez premca. Raritetna vrijednost za novac u domaćim okvirima i vino koje sam uredno planirao staviti na best of listu da ista nije zatrpana 🙂 Mali, ali toliko značajan doprinos hrvatskoj vinskoj kulturi da je to naprosto neizmjerno… Idealno vino u svojoj domeni. Idealno.

7. Kiridžija, Plavac 2008. i Plavac 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/07/25/kiridzija-plavac-2008/

https://vinopija.wordpress.com/2012/12/13/rokis-plavac-mali-2010-vs-kiridzija-plavac-2009/)

Pelješki Plavci do 30 kuna jedan je od najpolularnijih dojmova na kojeg ljudi guglajući nalete. A Kiridžijin uopće nije naveden u tom kontekstu. Već tri, četiri berbe prva pozicija Plavca na mojoj listi vrijednosti za novac je upravo Kiridžija. Nije vino za jesti žlicom, ali je 100% Pelješki i 100% Plavac.

8. Miloš, Plavac 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/03/21/milos-plavac-2008/)

Do sto kuna pa možda i više svoju suverenu poziciju vrijednosti za novac drži Milošev regularni Plavac koji je s berbom 2008. dodatno podigao standarde.

9. Bolfan Vinski vrh, Rose, 2011. i Rajnski Rizling 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/12/10/bolfan-vinski-vrh-pinot-sivi-2011-2/

https://vinopija.wordpress.com/2012/09/13/bolfan-rose-2011/)

Koliko pratim Bolfanova vina i tražene cijene stvari se još nisu ustabilile, ali ova dva vina definitivno vrijede tih novaca i predstavljaju mi dobitak bez premca u svojoj kategoriji.

10. Grabovac, Modro jezero, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/12/21/grabovac-modro-jezero-2010/)

Dok sam bilježio dojam na papir kojeg uvijek imam pri ruci stvarno sam mislio da je vino 50% više cijene. Stoga, osim best buy pozicije još više me veseli još jedan kvalitativni iskorak 🙂

11. Vinarija Smokvica, Rukatac, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/03/06/vinarija-smokvica-line-up/)

Kraj svih Pošipa koji su ozbiljno pozitivno „zarazni“ uspio me iznenaditi Rukatac. Pametna kupnja za još jedan autentičan doživljaj bijele Dalmacije.

12. Škaulj, Tomislav cuvee, 2010.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/10/19/skaulj-line-up/)

Cjenovno duplo pristupačniji od masivnih crnjaka Nadinskog vinogorja, a daleko uspješnije kao vino. Nadam se da taj Tomislav nije bio slučajan uspjeh, a meni je svakako neusporedivo draži od realno komercijalnijih Merlota i Caberneta.

13. Krš, bijeli, 2011. i crni, 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/12/17/vinarija-skegro-krs-bijeli-vertikala-2011-2008/

https://vinopija.wordpress.com/2012/10/04/skegro-krs-crni-2011-vs-carsus-blatina-2010/)

Još jednom ću istaknuti kako je još uvijek pametnije konzumirati berbu 2010. kako Žilavke tako i Blatine, ali je evidentno kako će i 2011. biti jednakodobra odsad pa nadalje i u buduće 🙂 Općenito, malo mi je dražih vina za te novce u domaćoj ponudi.

14. Laguna, Malvazija, 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/01/24/laguna-malvazija-2011/)

Usprkos činjenici da je ova Malvazija forsirano izašla i prije 2012., podigla je očekivanja u tržišno najjačem segmentu i obilježila ljeto 2012. Clean and green. Možda je sad već u padu, ali je odradila upravo kad treba i koliko treba za fer novce. U tržišnom smislu jedno od najznačajnijih vina s liste i sa osjetno pozitivnim pomakom u doživljenoj kvaliteti.

15. Jakobović, Graševina, 2011.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/10/09/jakobovic-grasevina-2011/)

Jakobović is back. Neopjevana vrijednost za novac Kutjeva ponovo na zasluženoj listi 🙂

16.  Castra Rubra, Pendar, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/01/26/castra-rubra-pendar-2008/)

„Bugarski novčić“ cjenovno je pogođen i nudi poprilično egzote za tražene novce. Preinteresantno vino da bi ga smio ignorirati u best buy kategoriji.

17.  Georges Duboeuf, Beaujolais-Villages Nouveau, 2012.

(https://vinopija.wordpress.com/2012/11/15/georges-duboeuf-beaujolais-villages-nouveau-2012/)

Berba je bila bogomdana za Beaujolais, a cijena na razini europskih cijena. Zato ovaj neuobičajen „entry“.

18.  Ornella Molon, Brut

(https://vinopija.wordpress.com/2012/07/24/ornella-molon-brut/)

And now something completely different. Zašto je ovo ovdje, a nije među najboljem što se pilo u 2012.? Zato što sam jedva dočekao naglasiti kako se može nabaviti za nekih šezdesetak kuna. Vino spumante koje nadmašuje mnoge domaće pjenušce višestruko veće cijene.