Dnevnik vinopije

Pojednostavljeno, ružičasto je vino iz crne sorte pravljeno kao da je bijelo. Unutar ove široke kategorije, drago mi je da postoji sve više interpretacija koja vinari nazivaju „opol“.

Naziv sugerira tradiciju (ne nužno uvijek poželjnu) Dalmacije. Zbog toga se od opola ne očekuju rose vina na prvu loptu. Očekuje se voćnost, ali drugačijeg karaktera od naglašene svježine i lažne punoće.

Dobar opol, kao i svako dobro vino može biti dodatno atraktivan i u godini nakon punjenja pa i puno dulje kod rijetkih, ali bitnih primjera.

Zato mi je bilo drago na Festivalu Vino Dalmacije u Splitu probati nešto novo. Prgin. Opolo 2016. S legendarnog vinograda u Primoštenu, bakreni odsjaj priliči „sprženom“ grožđu s Bucavca… oksidativni moment kao šarm patine svjedoči o zrelosti materijala.

Miris je vrlo živ, više ne i nemiran… svježina je „probavljena“, ukomponirana. Glatko klizi nepcem, samo prividno nježnom teksturom. Čaj na nepcu, med u afteru… priliči Babiću, pravom opolu s nevidljivim stiskom živih tanina nakon gutljaja.

Suzdržano i možda baš zato sadržajnije od mase ostalih. Savršeno vitalno, pravljeno kao vino, a ne kao sezonski hit.

Još jedan uvjetni novitet predstavljen je doduše još u Laubi, vinarija Testament. Babić mi se odmah svidio, ali rose iz Babića baš i ne.

Nisam znao što bi mislio o Testament Opolo 2017. Čak i kad popusti „Hubba Bubba“ intenzitet u mirisu, djelovalo je kao nešto čime se oprala bačva crnog vina.

Činilo se kao da je dodan šećer da bi uopće fermentiralo 😀 Ali peti dan… da peti dan !!! sasvim drugo vino. Proradilo na nekoj frekvenciji koju još nisam čuo. Tanin Babića i zagonetka koja me još muči… intriga.

Testament kao enolog potpisuje Sladić Juraj, brat Ante Sladića koji je odlučio svoj opol raditi isključivo iz Lasine. Ova sorta uz dovoljno truda zaista može biti dostojna umjetnosti Arsena Dedića koja inspirira ovaj redizajn. „Djevojka iz moga kraja“ i fotografija žena rudara u prvom planu uspjeva zarobiti pozornost.

Kao što to uspijeva mladim jagodama u prvom planu ružičaste Lasine Ante Sladića… nježne, svježe, u skladu s tom bojom lososa u čaši.

Lasina, ne bez razloga idealna i za rose, sasvim suh, za svjež, skladan zagriz u fino tkivo ove delikatne sorte.

Cijena: cca 17 Eur MPC za Ribollu Neru

Već nekoliko godina igram igru. Zove se „Je li ove godine bolji RdC Refosco ili Schioppettino?“ Rezultati 2010 još čekaju na finalnu presudu 🙂

I tako se do tople 2015. naisprobavalo tzv baznih Refosca i Schioppettina.

Transparencija Schioppettina nasuprot punog tona ljubičastog Refosca.

Papar i zemljanost Schioppettina nasuprot koncentrirane zrele voćnosti Refosca.

Asketski, ali upečatljiv karakter Schioppettina nasuprot sočnosti i, u kontekstu, opulentnosti Refosca.

Ali oboje mineralno. Zemlja bridi na nepcu. Oboje perzistetno, oboje 12,5%

Sav ovaj materijal koji jasno svjedoči o svojem terroiru dolazi iz Cialle, furlanske subzone u monopolu obitelji Rapuzzi. Međutim, ovo grožđe iz mlađih vinograda, Ivan i Pierpaolo Rapuzzi vinificiraju odvojeno. Odvojeno od Schioppettino di Cialla i od Refosco di peduncolo rosso di Cialla koji odležavaju u drvu i koji se dvije, tri godine kasnije puštaju u prodaju.

Uglavnom, jedna od omiljenih igara… saluti!

Cijena: 159,90 kn

Opojne, teške boje. Brojan, sitan tanin. Sočna, voćna kiselina. Moćno tijelo u 14% alc.

Tolikim sinonimima označeno isto vino. Nije lako reći je li vinar Mimica još poznatiji od svoje prepoznatljive „robne marke“. Kuća sretnog čovjeka nekako se poistovjećuje s čovjekom, vinarom. Tribidrag se tako poistovjećuje sa Zinfandelom, odnosno Primitivom, odnosno Crljenkom (Kaštelanskim). Međutim, ovo je Pribidrag…

Treba vrijeme da prodiše… u dekanteru i u čaši. Jer, dok se ne otvori, nije jasno koliko je posebno.

Za razliku od voćnih Crljenaka sa svježinom na nepcu i mekanim taninima, Pribidrag Nikše Mimice više nalikuje Plavcu. U mirisu se miješa kadulja i rogač, na nepcu izrazito suho i koncentriranog okusa.

U skladu s opravdanom reputacijom tradicijske vinarije, usuđujem se pretpostaviti kako se ovdje radi o starijoj, izvornoj lozi.

Jer, svaka čast genetici, ali puno više je potrebno da bi se ostvarilo ovako uzbudljivo i slojevito vino. Meni je ovo jedno od tri najvažnija primjera ove sorte na tržištu u ovom trenutku.

Srimski suhozidi i bunje, kao krajolik su dragocjena materijalna baština. Usred srimskog poluotoka, između Vodica, Jadrije, Zatona i Šibenske luke, jedna je parcela okružena suhozidima. Na njoj su vinogradi butikne vinarije Baraka. Ima na tih 4ha Cabernet Sauvignona i Merlota, ali i Plavine i Babića. Jedan od naziva za suhozid je i Mocira, istoimeno vino vinarije Baraka. Odmah želim naglasiti, meni uvjerljivo najznačanije vino u ovom kušanju, premda sigurno manje popularno od Prisbusa (nije rimski car nego fantazijsko ime 😊 inspirirano nazivom vinograda ) i Baronea (čuvena šibenska tvrđava)… zbog čega poželim probati čistu Plavinu i čisti Babić.

Baraka, Maraština, 2015.

Cijena: 70 kn

Zrelost na nosu, oskoruše (žižule), dinja, datulje, smokve… Oksidativno na lijep način. Tupe kiseline iskonskog težačkog karaktera. Ta grubost djeluje šarmantno i uz pravo jelo ostvaruje sinergiju. Vino ovakve strukture zove bijelu ribu sa žara i maslinovo ulje.

Dosta konkretno i slankasto uzduž nepca… asocijacije na makiju i mediteranski krš.

Tradicionalnost se isplatila 🙂 Smirenost i spokoj šibenske suhe Maraštine s 13% alc.

 

Baraka, Mocira, 2012. (Merlot+Plavina)

Cijena: 88 kn

Šteta ako je samo 760 butelja nastalo. Mocira je savršeni naziv (kameni suhozid = „mocira“).

Neprozirnije, gušće, ali zemljanije i kameno već u mirisu. Autetično kožnato grožđe crne Dalmacije i nešto herbalno, a na nepcu hladne kiseline poput višnje maraske… sitan, taničan plod pun koncentriranog soka = Plavina! Suha, 12%.

Teško je razabrati je li ekstremno suho ili sitni tanini stežu, ali ono što se postepeno otopi u afteru je uvjerljivo. Grubost Plavine i mirišljavost Merlota.

 

Baraka, Prisbus, 2013. (60% CS + 40% Merlot)

Cijena: 140,00 kn

Srima sigurno pripada Šibenskom vinogorju, ali ovaj novosvjetski šnjof nosi me valjda u Čile. Vanilija vjerojatno francuskog barika i mekoća crnog bobičastog voća.

U ustima neočekivano svježe, izrazita voćnost, bez masnoća i začina drva.

Sasvim dovoljno tijela i energičnost na nepcu. Ljupka, sočna, voćna priča… nikakva saga, nikakav ep. U tom smislu masivna boca zavarava, ali baš lijepa „košara voća“. Udio Merlota čini se dominantniji isprva, ali specifičnom mekoćom i mentolastom svježinom koja prelazi u začinjenost, gubi se taj osjećaj.

Malo je ipak neusklađena ta kiselina i taj tanin. Kao da se razvijaju svaka kompnenta u svom smjeru. Možda sam u krivu, ali malo je i pre-„candy“

 

Baraka, Barone, 2011. (CS+Plavina)

Cijena: 160 kn

Katran – koncentrat i suhoća. Privlačan aromatski sklop: mediteran, kadulja, suha smokva, rogač, kao da je Plavac 😉

Tek u afteru alkohol (15,5%) zapeče. Čak diskretna balzamičnost prisutna. Vino je srčano, „krvavo“ i u tom smislu puni usta, ali ipak ne osjećam da se može dalje razviti vremenom.

Miloš Stagnum Rose 2017

Cijena: 94,25 kn

Potpourri na nosu, mliječna plazmatičnost i ljepljivi stisak tanina i kiselina.

Svjež, čvrst gutljaj ne traje koliko bi volio. Cijena pitkosti i voćnosti koje podsjeća na nar.

Trenutno predivno, ali mekše od prethodnih berbi i zapravo djeluje namjerno stilski drugačije. Na prvu će se svidjeti široj publici, ali pribojavam se manjka karaktera zbog kojeg je ovo vino bilo sve zanimljivije svakim novim gutljajem, čak i ugrijano u čaši te vino koje definitivno vremenom nije gubilo već dobivalo na vrijednosti.

 

Miloš, Plavac, 2015.

Cijena: 79,98 kn

Voćnost 2008., mračna dubina 2006., balans i balzamičnost 2005. Magija kakva se dugo nije ostvarila. Smrskani tanin još će se dugo integrirati ovisno od boce do boce, a kiseline raspoređivati.

Životnost koja progovara jezikom rogača i višnje, ali i kadulje i ružmarina te osobito važno, zemlje i soli.

 

Miloš Stagnum 2008.

Cijena: 211,75 kn

Prilika za podsjećanje kakvo je genijalno vino bilo „bazni“ Plavac iste godine. I kakvo je još uvijek… balzamičnost i dekadencija voća. Naglašena voćnost je obilježje koje dijele Plavac i Stagnum 2008.

Prašnjavi tanini i ipak, jedna tvrdoća, koncentriranost koja možda odudara od svih Stagnuma dosad. Vrijeme će pokazati.

 

Miloš Rukatac 2017

Cijena: TBA

Sami odabir sortimenta, posađenog iznad položaja u Ponikvama na kojem Miloši uzgajaju Stagnum, govori puno 😉

Predivne grožđice…ali Rukatac nije Bijeli Stagnum. Takav naslov pretendira prestiž. Ne znači da Miloš Rukatac nije genijalno vino, značajno u smislu kulture i onog što predstavlja kao (ne računajući davne pokušaje) prvo bijelo vino kuće koja jedina u kontinuitetu dokazuje veličinu Plavca Malog. Međutim, pretencioznost šteti. Vinarima, konzumentima, trgovcima i distributerima pa čak i ugostiteljima.

Nije to ni vino di meditazione niti slični podjednako pretenciozni pokušaji definiranja… to je pristupačno vino koje ulazi u krvotok i uravnotežuje, hrani.

Rukatac kuće Miloš je vino kakva bi sva vina trebala biti. Ali ih više skoro nitko ne radi. Daleko je to kontroverznija i opasnija izjava i ujedno daleko veći kompliment od „bijelog Stagnuma.“

Samo zbog ovog uzorka iz bačve isplatilo se doći u Split na Festival Vino Dalmacije, ali još ima „iznenađenja“ koja jedva čekam podijeliti.

Cijena: 13 Eur

😀 Xinomavro, uzgajan organski od 1992 🙂 Zvuči kao jeftina kopija slogana, ali autentičnost ovog vina je neosporiva.

Martina zna prepoznati što valja 😉 Vino koje ostvaruje „umami“ na nepcu. Spontane asocijacije na umak od rajčice s maslinovim uljem i dodirom bosiljka, nisu slučajne.

Sadržaj čaše stvarno je više hrana nego vino. Ali čekaj, zar pravo vino nije hrana… možda nema tu punoću na koju smo naučili od prezrelih plavaca, ali je konkretno i s taninskim afterom koji djeluje kao eteričan začin.

Sve u skladu s deklariranim aromatskim profilom sorte Xinomavro, osobito cijenjene u grčkoj regiji Naoussa 🙂 Sve to skupa više sliči na neki sjeverni Nebbiolo nego grčki crnjak. Ipak, niti jedan drugi Xinomavro koji sam probao nije bio ovako uvjerljiv.

Volim.

Cijena: 120,00 kn na enozoik.com

Chianti u savršenom balansu 13,5% alc. Isprva je list rajčice izmiješan sa začinima ili senzacijama stare drvene bačve. Onda taj grafit koji se isprepliće s višnjom, miris zemlje kad presađuješ sobno bilje u veću teglicu 🙂 A boja jarka rubin crvena jasne transparencije.

Jer ovo je vino. Sklad s prvim i posljednjim gutljajem. Tanin čvrst i zemljan, sitan i papren, zato nenametljiv i predivan. Voće Mediterana.

Jer ovo je Chianti hladnih kiselina s herbalnim afterom, zelena Toscana. Sitno crveno voće, još nezrele maline i jagode zavode svakim gutljajem dok magija terroirea daje energiju, ali djeluje smirujuće. Postoji transformacija, ali i fokus u kojem je svega pomalo, ničeg previše.

Jer ovo je vino za hranu. Uz bilo koje jelo za koje bi školski naručio Chianti. Ovako uvjerljiv i slojevit. Uz puno prostora za daljnji razvoj u boci…

Cijena: 179,98 kn

 

Lijepo je prisjetiti se. Plenkija nisam imao priliku upoznati, ali vina njegovog podruma jesam. Jedan od najpoznatijih Plavaca i jedna od obaveznih prestižnih pozicija na vinskim listama restorana Hrvatske. Siguran odabir poslovnjaka koji nisu imali Vinsku čitaonicu da im omogući preskakanje par stepenica. Na putu do vinskog neba na kojem je zacijelo danas Zlatan Plenković, legenda hrvatskog vinarstva. A najlegendarniji je upravo Grand Cru Plavac…

 

Plenković, Grand Cru Plavac, 2010.

Osjetilo se to čim je pušten u distribuciju prije skoro tri godine. Osjetilo se grožđe. Tanin više kožnat, hladnoća je tu usprkos 15% alkohola i ekstraktnosti. Čak diskretna balzamičost koja se razvija na zraku i čini doživljaj slojevitim i kompleksnim. Dok otopljeni tanin ostavlja tamno i duboko voće na nepcu. Kišna rana jesen te godine čini se je godila ovom Hvaraninu. Predivan Plavac, tek sad u punoj formi.

Plenković, Grand Cru Plavac, 2009.

Toplina i dosta ukuhanog voća. Nema kičme, nema pravog tijela, fali supstanca. Samo fasada i to s dosta sitnog drvenog tanina. Tupo i teško za ispiti, premda uopće ne djeluje toliko ekstraktno koliko prezrelo. S vremenom, taj aspekt nije nametljiv i uz pravo jelo će funkcionirati.

Plenković, Grand Cru Plavac, 2005.

Pečeno, suha višnja, suhe smokve, sirupasto, miriši staro. Čak toliko da mislim kako je to do boce. Ovaj primjerak nije najblistavije izdanje. Pokazuje starikavost, a vino je u raspadu, k tome teško i pomalo i alkoholno. Ono što godi su grožđice, krema balsamico i uklopljene kiseline…

Plenković, Grand Cru Plavac, 2004.

Samozatajno, intrigantno, uzbudljivo, otvara se fantastično, premda pomalo funky na dobar način… te hlapive su isprva osjetne, ali u cjelini sve jako lijepo funkcionira. Šarmira i jako mekani tanin, kakav samo pravi materijal i vrijeme mogu osigurati. Divno.

 

Umjesto pretencioznih zaključaka, društvo za stolom odlučilo je utvrditi dojmove. I tako više puta 😀 Najviše se istočilo 2010, zatim 2004, zatim 2009 i 2005. U kontekstu kompleksnosti, Plenkijevi Plavci nikad nisu bili skloni nekoj magičnoj transformaciji koliko očekivanoj progresiji i to se pokazalo i ovaj put (osim što imam osjećaj da boca 2005 nije bila u najboljoj kondiciji). Interesantno je da svi pokazuju stanovitu korjenastu senzaciju, nešto što ranije nisam uočio (Hvala Tomislav 🙂

Cijena: 10 Eur

Krupni mjehurići ustrajno perlaju… ima nešto u tim pjenušcima isključivo primarne fermentacije završene u boci.

Simonič je etablirano ime Semiške penine. Uglavnom su to pedantna vina klasične metode odležana na kvascima dulji ili kraći period. Interesantno je da su u podrumu eksperimentirali s amforama tako da ne iznenađuje ni eksperimentiranje s pjenušcima primarne fermentacije.

Nema tu zamućenosti nekih colfondo tradicionalnih prosecca niti bljutave slatkoće zaustavljene fermentacije. Primus je iskričavo, prštavo vino okusa na zelenu krušku i široko na nepcu.

Zbog odličnog balansa ne djeluje slatko, već zrelo. Zrelo voće, bez gorčine. Rashlađeno osvježenje za proljetne vrućine 😛

Prilično je samodostatno, ali ako Primus samo izliješ u sebe moglo bi doći do komplikacija 🙂 jer tih 10,5% alkohola je i prepitko. Uglavnom, nepretenciozan užitak za prihvatljivu cijenu. Jako lijep „suvenir“ iz Bele krajine.

Cijena: 60,00 kn na enozoik.com

Nije me sram priznati. Prvi put sam za Monastrell čuo kad sam kupio neki supermarket brand. Bilo je to prije 16 godina?!? U međuvremenu sam stekao želudac. Sad se više ne želim trovati 🙂

Ako ne osjetim tlo u vinu, ne pijem ga. Onda sam na festivalu u Laubi (pravom Vinartovom festivalu, ne ovom nedavnom) naletio na ovo čudo s nadrkanom etiketom. Gle čuda, stvarno je dobro. Nije čudo zato što je dobro niti zato što je Monastrell. U čemu je onda fora?

Zeleni začin (bosiljak?!?) i paprenasto… koncentrirano i zatvoreno isprva. Ali ubrzo nastupa hladna prezentnost (borovina, smola crnogorice), obojana pigmentom grožđa. Zemljanost osvaja. Ulazi u krvotok.

Struktura, osjećaj punoće na nepcu, izvrsno integrirani alkoholi (14%) ,a potpuno suho sa supersitnim taninom koji dodatno isušuje… bright acid grip.

Poput mjesečine u sumrak, srebro na ljubičastom nebu.

Ipak se, na kraju, doima pomalo „novosvjetsko“. Ali s mudima 😉