Dnevnik vinopije

Cijena: courtesy of buonsangue 😉

Kad želim ispasti totalni geek ili provocirati neku temu, Poulsard je moj odgovor na „pitanje za spomenar“ – koja mi je najdraža sorta i sl. 🙂

Žeđ koju osjećam za Overnoy/Houillon Poulsardom spomenutom već ovdje: https://vinopija.wordpress.com/2012/01/04/2011-best-of-ili-najbolje-sto-se-pilo-protekle-godine/ je neusporediva s ijednim drugim vinom. Poput vampira kraj djevice. (Nema smileya jer je zapravo tužno).

Tužno je jer mi nedostaju ovakva vina. Ima sve moguće „defekte“, ali ima i razlog zašto me uopće vino zanima. Već prvi mirisi transformiraju me u neku francusku krčmu iz nekih zaboravljenih vremena, a nakon dobrog gutljaja već sam se posvađao i pomirio s krčmarom.

Starikavost, octikavost, hlapivost, brett… većina domaćih, pa i svjetskih, dresiranih kušača bi eliminirali vino bez kušanja i bez razmišljanja. Ovdje ću zasad samo istaknuti da je taj aspekt kod Tissot-a zanemariv u usporedbi s navedenim „Pupillon“-om podruma Overnoy/Houillon.

Nakon tri sata u dekanteru više ne mogu izdržati. Ispunjavam čašu vrlo transparentnim vinom s narančasto-bakrenim odsjajem. Miris starosti, ne starog vina, ali lišća, prašine, plijesni i starog voća. Istovremeno neka vinozna plemenitost.

U ustima gutljaj pun energije. Ne znam što uopće drži vino na hrpi. Neka magija. Obzirom na miris i očekivanja, nevjerojatno čisto! Prečisto! Volio bi da je „prljavije“, još beskompromisnije. Ovako se magičnost rasplinjuje.

Sada miriši na sirovu domaću kobasicu i „forest floor“. Aromatičnost koja nema nikakve veze s intenzitetom, ali je ustrajna. Ali i promjenjiva. Užasno kompleksna.

Vrijeme je za kozji sir, polutvrdi, aromatični. Tanini se rastapaju na nepcu i u samoj nemogućoj strukturi. Paradoksalnost je u tome kako nešto tako smireno i staloženo može istovremeno biti toliko uzbudljivo, živo. Da ne piše 12,5% alkohola ne bi znao da je vino, kamoli crno 😉 Definitivno van okvira! Rudežova trica za produžetke 😉

Interesantno, doznao sam jednom prilikom da Tomislav Tomac neobično cijeni bijela vina regije Jura (koja nema veze s Jurançon-om od Boredeauxa prema Pirinejima, ubr), a kojoj pripada i Arbois. Osim Pinot Noira kojeg očekuješ obzirom na granično Burgundsko područje, ali prema Švicarskim alpama(!), Poulsard i Trousseau podjednako su opskurni predstavnici crnih sortimenata regije Jura. Ono što je tu stvarno „opskurno“ je da nekolicina vinara, pa tako i Tissot, ustraje u pravljenju vina od ovih autohtonih sorti identičnom tehnologijom kako se to radilo u prošlosti. Houillon vjerojatno ne bi ni uopće znao što da radi s vrećicom bisulfita, tako da su vina istinski autentična i suštinski drugačija, jedina meni poznata vina koja su stvarno bez sumpora 🙂

Tissotov Poulsard nije vino, to je arheološko nalazište u kojem Poulsard doslovno pulsira 🙂

Cijena: courtesy of buonsangue 😉

Nakon 709 objavljenih dojmova, ovo je prvi „grupni dojam“. Chinon je prva asocijacija za Cabernet Franc. Sorta iz koje je križanjem sa Sauvignon Blancom nastao Cabernet Sauvignon. Malo je falilo da Cab postane Franc Blanc dakle 🙂

U jednom od najljepših tematskih druženja prethodne godine line up je počeo s Olginim Les Picasses 1995, zatim Clos Rougeard Saumur Champigny Les Poyeux 2001 😉 i još nezrelim Bourgueilom „Vaumoreau“ Pierre-Jacques Drueta iz 2005.

Tema je tada bila Cabernet Franc iz svojih izvornih Loirskih apelacija. „Les Picasses“ Olge Raffault odgovarao je nekoj osobnoj zamišljenoj „enciklopedijskoj referenci“ Cabernet Franca i premda se ne bi upuštao u diskusiju je li to vino baš blueprint Chinona, vjerujem da neću puno pogriješiti ukoliko ću to vino uvijek doživljavati kao ishodišnu točku za sve Cabernet Francove.

Prošlo je dosta vremena od tog susreta i prošlo je puno vremena dok se u (skoro) istom sastavu nismo okupili uz ovako nešto. Vino sam pripremio, dekantirao satima i pažljivo transportirao skupa s prikladnim čašama da bi ga Jure, Patti i ifke doživjeli kao „gumu iz koje raste ruža“ 😀

Ja sam tražio esencijalnu informaciju koja dolazi iz tla i priželjkivani minerali nisu izostali. Upravo ovakvim odležavanjem i ogoljivanjem svega „prolaznog“ pokazalo je pravu prirodu.

„Olga smrdi na Chinon u kojem nitko nikad nije bio“ jedna je od zabavnijih bilješki te večeri 🙂 „Nekako mi je oblo i vrlo mi je nježno i potpuno Ajme!?!“ 😉 „Sve nekako za ovu čašu“…

Nježno, suptilno, čak i softy, ali i čvrsto, „muško vino“, više vinogradarsko nego vinarsko, prividno tanko tijelo prebogato, smrad ili aristokratski miris… druge su opservacije koje sam zabilježio i pri tom se odlično zabavio.

Mene je oduševio interesantan combo s zmijavačkim pršutom 🙂 Ovakav pršut dao je vinu živi tanin i „krvavost“, ispunio tijelo dozrelog Chenina aristokratske rustikalnosti… u katarzi koja je izostala.

Điha! 🙂

Cijena: 75,50 kn

Predivno introvertan nos… šapće. Nježno prebiranje prstima po gitari više stvara ugođaj nego da ti se izravno obraća. To je nerijetko jako dobra vijest kad je Riesling u pitanju. Ono što najviše volim kod mnogih rieslinga je toliko puno aroma koje nisu „voćne“.

„Idealan miris“ bio bi sličniji izvorskoj mineralnoj vodi s okusom vina 😉 Ovdje je svakako dosta visokih tonova iskričavih limunsko-travnatih aroma, dosta odjeka bazičnih, ali plemenitih vinoznih tonova, mesnate voćnosti breskvi, jabuka i kruški, ali napokon i čistoća zvuka vrhunskog instrumenta u spretnim rukama – mineral. Senzorna informacija o specifičnom porijeklu i kulturi kojoj pripada.

Prekrasne fluorescentno žute kiseline dubinski uravnotežene s ostatkom sladora koji u domaćoj podjeli „osuđuje“ vino na polusuhi status, međutim koji je poželjan, ne narušava strukturu i ne služi maskiranju ili lažnoj punoći i sl. Grožđani okusi i svježina reske, ali zelene jabuke, svjedoci su mladosti. Sve djeluje tako prirodno i upravo onakvo kakvo treba biti. Razoružavajuće jednostavno, a opet toliko raritetno iskustvo u kontekstu domaćih rizlinga.

Geometrijski pravilna cjelina ozbiljnog, a pitkog vina.

Tijelo? Čovjek bi pomislio da je plešivički Rajnski Rizling s 12,6% prenježan da bi ga osjetio. Krivo! Zamisli čovjeka od metar i pol koji spretno barata impresivnim teretom za koje bi očekivao dvojicu nabildanih stokilaša kako bi ga uopće podignuli 😉

Versatilnost je nemoguća. Doslovno sam poželio maslinovo ulje te isprobao vino uz Smilovićev Frantoio i funkcionira izvrsno.

U minucioznim detaljima berbe čini se kako je dosta „soka“ dobiveno, na finoj granici koja čini distinkciju između soka od grožđa iz kontrolirane fermentacije i vina. Vina iz rajnskog rizlinga u najboljim berbama obitelji Tomac. Definitivno na tragu potvrde stečene reputacije, nakon meni pomalo problematične 2011.

Umjesto zaključka, ovo je jedno od onih vina koja mirišu na „nešto“. Nešto poznato i nešto neuhvatljivo, nešto hedonistički trivijalno i općeprihvatljivo, ali i nešto što personificira vinara u skladu s terroireom i specifičnostima godišta. Rajnski Riziling pun sunca i još uvijek tako prepoznatljiv.

Cijena: 145,00 kn u vinoteci Bornstein, Zagreb, Kaptol 19

Možda ovo nije prvi Šemberov brut rose, ali je još bolji Šemberov brut rose 🙂 Već boja je ozbiljna. Čak nije više ni „boja lososa“ već jantarno-narančasta bakrena sjaja, više boja „bijelog macerata“ nego ružičastog vina.

Nos je voćni i premda izražajan nekako je i smiren, ustrajnom perlanju unatoč ili možda baš zbog tih upornih sitnih mjehurića koji se uzdižu na površinu stvarajući pjenicu koja se zatim raspoređuje na stijenkama čaše.

Uz iste se stijenke, uz nježnu floralnost, uzdiže i sofisticirana te još prekrasno „sirova“ voćnost Crnog Pinota uz možda i jednu dobrodošlu razigranost koju bi više očekivao od Portugisca…

Prvi puni kontakt s nepcem stvara početnu iluziju da će iskustvo biti slađe, međutim to je bogatstvo i širina aroma koje se odmah discipliniraju i vrlo precizno vode u finiš. Sami završetak zapravo je tek početak uživanja u retrokokusima koje Šemberov ružičasti pjenušac ostvaruje.

Sočno, ali pedantno… voćna esencija posjeduje specifičnu mineralnu komponentu koja dolazi do izražaja zahvaljujući sjajnoj suhoj strukturi s idealnih 12,5% alkohola. Osjetljiva ravnoteža. Umjesto roze dekadencije i aristokratski pjenušavog užitka, Šember kao da je želio naglasiti taj materijal, plešivički terroir. Samo majstorstvo već je dokazano u pjenušcima njegovog prijatelja Tomca. Ovdje je naglašena neuobičajenost aroma, mistika i skoro ruralni karakter. Nešto mi govori da će s vremenom postati još bolji, istovremeno još zagonetniji i zaista fantastičan.

Premda je već s prvim komercijalnim rose pjenušcem Šember neformalno ušao u sami vrh hrvatskih pjenušaca, s ovim je potvrdio i učvrstio to mjesto.

Cijena: cca 30kn u podrumu s računom 🙂

Kad netko zaradi „permanent ban“ poput autora ovog vina, vjerojatno jedini i najbolji način da ostavi komentar na ovim stranicama je upravo ovaj. „Crna ovca Zeline“ u zemlji Kraljevine, ustraje u crnom sortimentu 🙂 Premda Vlado Kos pravi i „Kraljevnu na zrnu Grašice“, većinu interesa čine Regent i Zweigelt.

Redizajnirana etiketa vizualno je uredno posložena i otisnuta na puno prikladnijem papiru.

Puni ljubičasti ton odaje mladost. Na nosu je puno crvenog voća. Intenzivno, ali ne prenapadno. Diskretni „cimet“ i „zadimljenost“ teško da dolaze od drva jer je vino 100% inox koliko znam.

Izrazita punoća tijela balansirana ugodnim kiselinama i potencirana ljepljivim taninima kojima bi mogao ofarbati zid.

Atraktivno voće, izražena aromatičnost koja ne djeluje artificijelno, već „domaće“. Taj rustikalni karakter veliki je plus u ovoj konfiguraciji jer vino je čisto, ali prodorno i opojno. Osobito opojno u smislu neprimjetnih 13,5% alkohola koji griju eventualno tek u želucu 🙂

Po mogućnosti uz srčanu zimsku hranu, zelinski Zweigelt otapa masti i okrepljuje punoćom, gaseći žeđ istovremeno 😉 Na kraju traži ekstra gutljaj. Osobito ako se konzumira blago rashlađeno.

Smiraj dana nakon težačkog rada na terasi s čašom u ruci, slaveći novu berbu i crveno rujansko nebo.

Vjerojatno najbolji crnjak Zeline 😉

Cijena: 97,50 kn

Porco rosso je pad u „kazanče“, odnosno bačvu 🙂 Već prvi šnjof toliko je zanimljiv, a k tome božanstven i rustikalan. Vino je vibrantno, živo, razigranih voćnih kiselina. Cmok!

„Sirovo“, međutim uglađeno drvom i vinifikacijom općenito. Kao da je „poluprobavljeno“ s enzimima koji ulaze direktno u krvotok.

Crvena Istra… terra rosa za najmasniju i najzačinjeniju „prasetinu“ 😉 Porco, ali nije šporko. Unatoč diskretnom farmyard-u aroma i „mutnoći“. Nemirna i nefiltrirana moštolika struktura najbolje će leći blago rashlađena. Tada će sva boja tanina ostati zarobljena postepeno se topeći na jeziku i nepcu, a 13,7% alkohola potpuno nestati u sočnom, ali suhom tijelu.

Čini se da kad u podrumu Rožanić naprave nešto „konvencionalno“ upravo pogode moj perverzni afinitet. Međutim, Porco Rosso je univerzalno dopadljivo, totalno nepretenciozno i vinski veselo iskustvo (poput etikete).

Originalno kao i sama ideja spoja sorti Cabernet Sauvignona, Borgonje i Refoška, a toliko upečatljivo da ni najjači mesni doručak ne može narušiti doživljaj 🙂 Me like!

Cijena: 135,00 kn u vinoteci Bornstein, Zagreb, Kaptol 19

Odabrao sam ovo vino iz razloga što nema baš nešto puno pjenušavih vina iz sorte Rebula kod nas 😉 Također, zbog potrage za odgovorom zašto se kraj svih friulanskih sorti upravo Ribolla Gialla smatra idealnom za pjenušac.

Pjenušava Rebula vinarije Torre Rosazza perlator je samo takav. Doduše, šumeću pjenu vrlo brzo zamijene uporni mjehurići. Mirisi su genijalni, voćne asocijacije od svježine kumkvata do opojne dunje, zatim suptilne floralne mirisne senzacije cvijeta naranče, a osobito grejp i metalni okvir.

Brut? Ma toliko je suho da je skoro gorko 🙂 Korica naranče. Težina aroma spumantizirane Ribolle Gialle djeluje gravitacijski, dok sitni i čvrsti mjehurići streme eteričnom. Mmmmmmrak. Znalački sam ovo odabrao. Pojma nisam imao, ali sam slutio 😉

Svakako djeluje omamljujuće, ali ne zbog tijela, još manje zbog primjerenih 12% alkohola, više zbog jedinstvene aromatičnosti. Jesenski parfem. Grejp, đumbir, oskoruša, bosiljak, krizantema …ludnica 🙂

Predrasudama o vinu spumante unatoč, ovo pjenušavo vino nije samo za ljeto ili samo za aperitiv. Zahvalno je uz raznoliku kuhinju. Izuzetno zanimljivo. Bogato karakterom za koji je teško reći je li više rudimentaran i „grub“ ili je više profinjen, skoro dekadentan. Svakako pokriva široko područje i to radi jako dojmljivo. Možda zato Friulanci preferiraju Ribollu za pjenušavce…

Narančasta metalic definitivno nije boja vina, ali je boja traga koji vino ostavlja na kušača. Neočekivano totalno kinky i rijetko ugodno iznenađenje!

Cijena: niža nego što bi pomislio za doživljaj koji je neprocjenjiv 🙂

Otvoreno u subotu, 07. rujna 2013. u 9 sati, pretočeno u veliki dekanter i probano od 13:30 nadalje 🙂

Ponekad u pokušaju kontroliranja vlastite opsesije čovjek pomisli „pa to je samo vino“. Onda se sjetim Chateau Musara. Osnovni razlog zašto je na današnjoj vinskoj karti Svijeta Libanon puno značajniji od vinorodne Hrvatske. Dolina Bekaa i Serge Hochar.

Čemu sve ovo kad će me okorjeli poznavatelji s pravom omalovažavati da su biseri bačeni pred svinje jer sam legendarnu berbu 2001. otvorio prije očekivanog optimuma? Onda sam pitao ženu da li želi probati, znajući da je ne zanima ni najmanje. Čak i kad sam je pitao bi li joj što značilo da je slučajno ovo „meni najbolje crno vino na svijetu“, odgovor je bio isti

Zašto bi pomislio na Chateau Musar kad me netko pita koje mi je crno vino najbolje?

Ima sve. I upravo onoliko svega koliko treba imati i kako treba. Unikatnost. Naravno, ima vlastiti život. Čak vlastitu volju. Doslovno komunicira s tobom. Kakav karakter. Kakva zastrašujuća dubina. Posvećenost. Savršenstvo koje se možda neće ostvariti ako ga otvoriš na pogrešan dan.

Chateau Musar je vino potpuno drugog ranga. Autentičan iskaz neke druge vrijednosti. Živi spomenik artizanalnom pristupu neovisnom o diktatima tržišta. Izvornost, osobito u smislu povezanosti s drevnom kulturom podneblja, povezanosti vinara i loze, istinitosti aroma koje su, premda kompleksne, toliko smislene i jedinstvene.

Chateau Musar apsolutno je vino tople klime, ali i visoke nadmorske visine. Uostalom, kako nastaje i što čini Musar čovjeka 🙂 i većinu toga bitnog već je zabilježio Andrew Jefford u fenomenalnom članku: http://www.decanter.com/people-and-places/wine-articles/488404/understanding-musar

Za mene, ne postoji opis i nema riječi koje bi mogle opisati ovo vino. Svaki pokušaj je nedostatan. Lako je staviti sve „vrijednosti“ u kalup, ali niti najdetaljniji opis ne bi bio niti blizu onome što stvara istinski veliko vino. Za mene vino ne može biti bolje, ne može biti uspješnije ili uvjeljivije u onome što je. Može biti drugačije, možda čak i jednakodobro na svoj način.

Labor omnia vincit 😉

P.S. Vezano uz ocjene i nedostatak istih, naletio sam na članak tamo nekog pompoznog glupana, prava premijerna ekskluziva na temu dodijeljivanja ocjena: http://www.vino.rs/2013-07-13-12-19-32/vinopija/item/1080-danas-ljudi-znaju-cijenu-svemu-a-vrijednost-nicemu.html

Cijena: 174,00 kn

Premda danas poznat kao „slatki Amarone“, Recioto je zapravo starija tradicija od ultrapopularnog Amaronea. Recioto je isti Veneto blend Corvine, Rondinelle i Molinare koji će se dodatno prosušiti i tako dodatno koncentrirati i zadržati dosta sladora koji neće isfermentirati u 13% alkohola.

Hedonističkom nepcu možda je važnije „uputstvo za upotrebu“ da se konzumira rashlađeno, „s vrata frižidera“. Tada je raspon aroma od slatkih preko slankasto-kiselkastih do dubokih gorkih ujednačen, a doživljaj vina blizak opisu „muškog slatkiša kojeg vole i žene“ 🙂

Njušim kolač s višnjama ili šumskim voćem. Što je Schwarzwald torta među tortama, to je Recioto među slatkim vinima. Provjereni klasik.

Sviđa mi se kako je koncentracija grožđa u ovoj bombi balansirana svježinom voćnih kiselina.

Sviđa mi se i kako je aromatičnost dodatno naglašena nekom mentolastom prezencijom, nekim plemenitim esterima koji uzdižu doživljaj.

Sviđa mi se što je ostvarena ključna distinkcija ozbiljnog „slatkiša“ time što nije postao sirup, već slatko vino, s vrlo grožđanim sladorom i puno šarma.

Posebno mi se sviđa što je cijena skoro duplo niža od ijednog meni poznatog Reciota u domaćoj distribuciji 🙂

Osobno, Recioto konzumiram solo, kao after-meal ili čak uz plavi sir… kad zreli tanini lijepo oblože nepce doprinoseći okusu hrskavog crnog grožđa i kada zaključak označi novi početak.

Cijena: 185,00 kn

You want concentrated? You can`t handle the concentrated.

🙂 Postoji vrlo prozaičan razlog zašto dosad niti jedan Amarone nije bio u dojmovima. Košta bogatstvo. Za sve je kriv appassimento. Ipak možda ne baš za sve, ali je svakako presudna posljedica sušenja – smanjivanje volumena.

Unatoč kultnom citatu u uvodnoj rečenici, koncentracija nije jedino što se ostvaruje prosušivanjem. Mnogi procesi nastupaju koji utječu na konačno vino, Amarone.

Interesantno je da Amarone valjda stoljećima uživa kultni status, ali je tek krajem 2009 ostvario DOCG klasifikaciju. Taman da ovaj Monte Zovo ne stigne dobiti oznaku 🙂

Ukuhanost voća, pečena višnja, snaga i koncentracija već na nosu daju jasan nagovještaj što te čeka u ustima.

Ali u ustima svila. Mastan i slastan Amarone. Tjelesina. A opet, supervoćna acidičnost višnje balansira vino. Amarone je suh, s 15% alkohola prirodno uklopljenih u impresivnom tijelu.

Kako onda ovaj Amarone može koštati više nego duplo manje od svojih sunarodnjaka? Pojma nemam. Monte Zovo jest „generički“ Amarone, ali sa svim obilježjima, osobito onim najistaknutijim zbog kojeg ga vinopije i obožavaju.