Dnevnik vinopije

Cijena: 118,00 kn

Izgleda da su svi pogodili pravu stvar s 2012. godištem u Dalmaciji. Već bojom koja nije magenta crvena, već više crvena naranča, odudara od prethodnih alkoholnijih godišta. Ozbiljno suh rose vinogorja Pelješac iz vinograda Korta Katarine u Orebiću iz sorti Plavac Mali i Zinfandel i svega 12,6%

Međutim, voćna igra na nosu itekako je moćna dok u ustima nastupa gracioznost koju ne očekuješ od južnjačkih crnih vina, u kombinaciji sa stanovitom „sirovosti“ ružičastog vinskog soka hitro odvojenog od kožice koja ga je čuvala. Rose koji nije „flah“, nije ni preispeglan, već je suzdržana energija koja se polako otvara.

Bez prezrelosti, bez prenaglašene darežljivosti voća, bez alkoholnosti, osvaja baš zato što nije preispolirano, baš zato što skoro osjetiš prirodnu hrapavost tanina i kiseline ranije berbe.

Prije svega vino, a ne tek voćni sokić, još uvijek je to junački rose s prestižnih položaja Pelješca, u odličnoj formi i prezahvalan kao ružičasti začin uz tradicionalan brodet, emulzija uz grilani pileći file mariniran u pelješkoj salviji na pireu od mladog špinata i krumpira, recimo 😉 …ili jednostavno odličan ispirač nepca uz kakvu dobru pizzu.

Cijena: 109,90 kn

Chardonnay + Sauvignon + Gegić + autentična robusnost. Od samih vinogorja Pag poznatije je najistaknutije ime vina Paga, Boškinac, a Boškinčev Grand Cuvee zaslužuje pozornost.

Grand Cuvee je vino za mirisanje, vino za dekantiranje, za nešto višu temperaturu konzumacije iz nešto većih čaša. Otvara se otmjenim notama tamjana i herbalnosti koji dominiraju nad voćem. Kopriva i limun poigravaju se u blistavo bistroj zlatnožutoj boji i što ih više pokušavam uhvatiti, izolirati, to više shvaćam da je Grand Cuvee vino cjeline. Cjeline u kojoj ima i drva, ali meni nimalo incidentnog.

Koliko se samo izmijenilo otkako sam ga prvi put probao. Nije se transformiralo u nešto treće, ali je ušlo u optimalnu fazu konzumacije, višestruko smislenije nego dvije godine ranije.

Unatoč prepoznatljivosti Chardonnaya, sada je nemoguće odvojiti utjecaje pojedinih sorti u novoj vrijednosti koja je nastala. Majstorski rad nevidljivih kiselina, lagana i ugodna punoća, uklopljenih 13,6% alkohola, suhoća i slast… također i utjecaj školovanja u drvu koji se realno ne primjećuje već je u ulozi formiranja jednog prekrasnog vina.

Doživljaj je zahtjevan i dublji, ne zaslužuje površno kušanje. Kad bi želio banalizirati sadržaj čaše lako bi registrirao maslačnost ekstrakta Chardonnaya i zelene Sauvignonske tonove, ali puno je dublje od toga, asocira na slanost pršuta prošaranog burom, na aromatičnost sira paških ovaca, gustoću ulja tisućljetnih lunjskih maslina, tkanje i teksturu najmekanije i najljepše paške čipke.

Cijena: 99,90 kn

Evo vina koje sam uzeo isključivo iz spisateljskih pobuda. Kad netko vodi vinski dnevnik, neobična zastranjenja se događaju 😉 Nisam imao velikih očekivanja od valjda najmasovnijeg negociant-a Burgundije, a sada znam i zašto. Savršeno je logično da u cijeloj regiji klasificiranoj u najopskurnije detalje, jako malo ljudi ima i radi nešto istinski dobro na neklasificiranom terenu. Klasificirani se teren rijetko deklasificira i dodaje u generički Bougogne jer razumnih razloga za takvo što baš i nema.

Nadam se da buonsangue ne zamjera što ga ovdje citiram. „S generičkim Bourgogne vrijede 3 pravila: jako mali proizvođač, jako veliki fanatik, berba koja ima i kvalitetu i kvantitetu. Te tri stvari se rijetko poklope“. Jadot sigurno ne može zadovoljiti prve dvije točke, međutim može li ponuditi dovoljno autentično generičko iskustvo „neklasificirane Burgundije“?

Transparentna boja trule višnje sjaji se kao lak za nokte. Miris je isprva „metalan“ ?!? ali na način koji teško mogu pripisati mineralnosti. Zatim se otvara jesenje lišće i voće prema truljenju, kasnije i Griotte te, kad se opusti, postaje skoro „masno“… Sve je tu od očekivanih deskriptora, ali na žalost i malo suviše alkohola(13%?!?). Napominjem, vino nije dekantirano. Svakako je spremno i dovoljno opušteno izravno iz boce, ali ipak je pametnije dekantirati. Pinotnoirovski nos čak je pomalo robustan, nimalo rustikalan, pomalo površan, dotjeran, ali jako ugodan u cjelini, osobito dan nakon otvaranja.

Ostavlja dojam istehniciranosti i vjerojatno je podrumarskim tehnikama korigirano da bi ušlo u propisani obrazac. Vrlo vješto napravljeno, ali preindustrijsko da bi imalo smisla ostaviti 100 kn. Cijena je skroz fer u kontekstu da iste novce za ovu etiketu ostavljaju i Ameri itd, ali Jadot. Nije to to. 🙂

Još uvijek bolje i upitno autentičnije iskustvo od većine klonova koji se prave u Hrvatskoj, da ne spominjem kako se čovjek mora fensy osjećati kad toči vino iz ovako elaborirano francuske etikete 😉 ali za 20ak kn ekstra… Tomac Pinot Crni 2010 ili 2008. je moj odabir.

Cijena: 200 kn

Prulke je naziv vinograda iz kojeg dolaze sorte zastupljene u istoimenom vinu kuće Zidarich. Vitovska, Malvasia, Sauvignon.

Egzotičan začin, cvijet bagrema, sirup od naranče, marelica tako se elegantno iz dubine tekućine uzdižu u nosnice i u glavi stvaraju signal „vau, ovo će biti nešto posebno“. Miris je bogat, pun, skoro prodoran, ali nije napadno intenzivan, jednostavno upečatljiv.

U ustima čarolija upotpunjuje aromatičnost, naranča dobije koricu i dašak svježine, marelica dobije tonus i mesnatost, egzotičan začin procvjeta u nešto opojno…

Prulke je kupaža sorti, ali tako sjedinjenih da riječ „kupaža“ naprosto banalizira iskustvo. Vino koje naizgled nije toliko narančasto koliko mnogi orange wines ekstremi znaju postati, ali kojem bi da moram odrediti boju, sigurno potpisao da je narančasto, svijetlo i jarko, ali narančasto. Čisto i jasno… narančasto.

Nosi identitet podneblja puno više nego IGT Venezia Giulia klasifikacija dozvoljava naslutiti, ali i potpis vinara. Unatoč tom aspektu koji zvuči tako glamurozno i elitistički, vino je „prizemno“, „skromno i samozatajno“, prirodno lijepo. Idilična djevojka sa sela, filmski nježna, gipka i graciozna, simpatična 🙂

Uspavane kiseline suhog vina s 13,0% alkohola geometrijski precizno vode u finiš, zaključujući perzistenciju aroma samo na tren, do sljedećeg gutljaja.

Svaki novi gutljaj potvrđuje prethodni i dodaje vrijednost inicijalnog suda, „nešto posebno“. Prulke nije leptirić kojeg nosi povjetarac, ima punoću i težinu, ali nevjerojatnu pitkost, istinski gušt ispijanja, têk i slast koji podsjećaju na najprimarnije razloge za uživanje u vinu. Zavodljiva suzdržanost, sudbonosna skromnost 😉

courtesy of Natura vino

Cijena: 22,99 kn

Molim lijepo. Da preduhitrim očekivane komentare kako protežiram tamo neka basnoslovna snobovska vina, evo jednog heroja ulice 🙂

Vino iz kartonske kutije zapremine 1L hladilo se ovog ljeta po rashladnim uređajima svakog bolje opremljenog kioska (khm…). Htio sam zapravo objaviti dojam u kojem zaključujem kako je ova tetrapak graševina suvislija od vrhunske, ali ne mogu 😦

Možda sam trebao promućkati prije upotrebe, ali provjerio sam. Ne piše ništa 😀

Ako ništa, vino ne može biti „po čepu“, ali se zato „ljepilo“ i sumporovodični spojevi divno „isprepliću“ na otvoru 🙂 Zelenkasto žuta boja izvrsno pristaje uz aromu čepa od bačve i reduktivne mirise 😉 To je simpatični dio.

Nesimpatični dio doživljaja je osjećaj korigiranosti svih „nesavršenosti“, zapeglanost do neprepoznatljivosti. Apsolutno sve djeluje umjetno. Primjetio sam da mnogi vole uspoređivati vino s ljudskom fizionomijom, naravno ljepšeg spola. Usudio bi se onda prizvati nakvarcanu 100% hidroksidnu botoxiranu nakazu s kolagenom u ustima i silikonima na svim preostalim dijelovima, a zove se Branimir.

No, da se vratim suštinskom pitanju, koje jelo odabrati? Pseća konzerva čini se predobrom, a na moju žalost je i skuplja od vina

Ipak, gemišt funkcionira. Vonj postaje prihvatljiv. Valjda jedini spontani proces koji se da registrirati u čaši 😉 Vonj je valjda jedino vinsko u ovoj podrumarskoj tekućini aromatiziranoj vinom.

Ovaj heroj neće promijeniti svijet. Ali na jedan sat me eto, okupiralo. Kakav gubitak vremena.

Teško je reći što je bolja kupnja između jedne butelje vina za pamćenje, ali i 10 x 1L ovog vominatora vulgaris. 12,3% alkohola zadnje je od čega će ti se „zamantati“ kod „princa podunavlja“. Najbolja vina kao da ti daju energiju i kad bi na skali od 0 do 100 umjesto bodova bilježili stupanj energije koji vino daje, 100 bi recimo bila tekuća viagra s nekim psihostimulatorom, sve bez nuspojava. Vominator vulgaris daje nula energije. Zapravo minus jedan jer s gaziranom vodom daje dva do tri koja sama po sebi daje oko četiri. Što da radim s deset litara nule? Rezultat je opet nula.

Nikad nisam želio da Dnevnik vinopije postane vodič za kupnju, ali već neko vrijeme ozbiljno razmišljam o preporuci za vina koja bi ponovo kupio, koja nude neku vrijednost za novac, a ne koštaju puno više od svih ovih „tetrapak vina“. Bolje uzeti kanister i do obližnjeg vinara po rinfuzu pa koliko vino izdrži, izdržalo je 🙂

Cijena: 224,98 kn

S vremena na vrijeme napravi se i na ovim prostorima nešto „što nije odavde“…

Puna, bistra zlatnožuta tekućina nešto izraženijeg viskoziteta, dijelom iz manjeg dekantera u kojem je provela 4 sata, a dijelom iz otvorene butelje koja je stajala u frižideru kako bi u ljetnim uvjetima u čaši dobio temperaturu 20-22 stupnja.

Široka Chardonnay čaša pomaže oblikovati opojne cvjetne mirise, nešto trave i začina, voće koje je duboko, dunja, naranča, breskva… Peckava toplina jedva pod kontrolom (14%), kompleksan nos, doživljaj se mijenja, vino za cjelodnevno mirisanje koje se „zaboravljeno“ na stolu vraća uvijek s nečim novim u prvom planu, a ostaje jasno ono što je.

Gutljaj koji traje, traje i ne prestaje. Intenzitet idealan za ovog macana. Nabrijani ekstrakt raskošno klizi preko nepca i polagano se povlači prema onom legendarnom ifkeovom terminu, „centru za užitak“ 🙂

Umjesto da ispuni usta težinom i maslačnom teksturom, uspijeva biti konkretno, ali „levitirajuće“. Nevjerojatno da tako snažna aromatičnost „ne plaća cijenu“. Bez prezrelosti, bez botritisa, bez masivnosti i težine visokih, ali uklopljenih alkohola, potpuno suho i s „vražjim“ kiselinama kako i priliči „etiketi“ 😉

Jasna struktura ukazuje da je očekivani dug životni vijek pred ovim vinom i da će s vremenom postati sve bolje. Odmjereno. Impresivno i prekrasno, posebno uz jelo. Meni osobno, osjetno i ozbiljno uspješnije od crnog Naguala. Ujedno i ne toliko „terroirsko vino“, ali monument majstorstvu vinara. Sami vrh hrvatskih bijelih vina.

Cijena: 60,00 kn u vinariji

Je li paradoksalno da je vinarija s adresom na Trgu graševine najpoznatija po svojoj crnoj kupaži? Ne bih znao, ali „kitokret“ je daleko ozbiljnije vino nego što naziv i etiketa otkrivaju.

Nikakva senzacija, nikakav spektakularni eko/bio itd certifikat premda jest rađeno prema uzoru na Ivu Enjingija. Sontakiji su doslovno objavljivali dnevnik na internetu gdje se moglo pratiti što se događa u vinogradu. Taj pristup sigurno je ključni razlog zašto je cijena ove berbe skoro dva puta viša od prošlogodišnje.

Jasno da vino jako teško može biti dva puta bolje što god to kome značilo i premda ovaj put nisam imao kobasicu od konjetine 😉 skoro mi je nedostajalo ono prošlogodišnje prostodušno, a pošteno „francusko village vino neklasificirane apelacije“.

Novi Kitokret je još uvijek pristupačno vino, varijacija na temu s nešto više profinjenosti bez ispoliranosti, puno pravog voća, s nešto malo topline (13,3%) ali vrlo ugodno u cjelini koja zove na još… na gutljaj pun prodornog voća ravnomjernog intenziteta s tijelom koje kao da oživi podržano dubokim kiselinama, kako opojna tromost aroma ne bi postala ljepljiva i gorkasta. Jako dobro.

Dogodilo mi se da sam znajući bolje ipak podcijenio vino. Sad znam da sam ga trebao dekantirati. Tko bi očekivao da nešto tako neozbiljnog i prostodušnog naziva treba dekantirati 🙂

Cijena: 369,25 kn

Svakako je prva pomisao kako desertni Stagnum nije baš ljetno štivo, ali da bi testirao tu tezu otvorio sam ga na večer jednog od najtoplijih dana u godini nakon dvije butelje o kojima neću pisati jer „nisu zadovoljile“. Baš kad sam pomislio kako, umjesto s tim buteljama, možda sa mnom nešto nije u redu izuzev uobičajene vinske demencije, kap napitka koje me uravnotežilo pripadala je vjerojatno najboljem vinu s ovih prostora koje sam imao užitak otvoriti.

Obrazloženje navedenog također nije neko lako ljetno štivo, ali kao uvod u dojam, dopustit ću sebi pokušaj opravdavanja vlastite perspektive. Već neko vrijeme me fascinira bukvalno interpretiranje nekih „zakonitosti“ poput inzistiranja na reduciranju prinosa. Ne mislim pritom na besmislice uobičajenih ice-breaker pitanja vinarima o tome koliki su im prinosi po trsu i „zaključke“ koje božesačuvaj netko donosi isključivo na temelju tih i drugih izoliranih podataka. Mislim ovdje na puko shvaćanje reduciranja prinosa da bi koncentrirao što? Sunce? Šećer? Onda bi mogao ostaviti pet puta više grozdova i skinuti lisnu masu i da vidiš 🙂 Unatoč smiley-u, u određenim situacijama mogućnosti očuvanja zdravog materijala, to je više-manje sasvim legitiman način sušenja bobica dok je još na trsu i osnova kasnije proizvodnje prošeka. Međutim niti to nije point na koji ciljam. Bojim se da se radi o podilaženju indiferentnom nepcu kojeg ništa što nije koncentrirano ne može impresionirati da ga uopće doživi. Pitanje prinosa tek je jedan od mnogih detalja koji se povlače i premda je razumno da nećeš dopustiti prevelike prinose osim valjda ako ne uzgajaš zobatice, ne znam koliko je uopće razumno forsirati snagu, koncentraciju, preekstraktnost i visokoalkoholnost? Sunca ima i u Sahari, ali ne baš puno stvarno dobrih vina. Uostalom, ne treba ići do Sahare. Susjedni vinogradi Crne Gore i Makedonije s Vrancem, pa još dalje preko Bugarske i Grčke do Turske, svi imaju još bolje uvjete za još više ekstrakta za još manje novca. K tome čak i pitkija vina koja bolje nose tu težinu. Moj point je da punoća i koncentracija nisu same sebi svrha. Španjolci s kojima smo od jučer na zajedničkom tržištu imaju Tempranilla za 4, 5 Eur za koje sam siguran da će ih domaći vinoljupci prihvatiti u trenu. Na žalost samo zato jer nudi više koncentracije za manje novca, k tome i spicy arome 😉

Međutim, niti jedno od svih tih vina ne bi me moglo toliko duboko impresionirati. Sve što sam probao tek je djelić onoga što namjeravam 😉 ali je ipak dovoljno da ne mogu baš pustiti suzu za bilo kojim vinom. A to je upravo ono što mi se dogodilo na Zagreb wine gourmet weekendu kad sam prvi put probao desertni Stagnum iz prirodno prosušenog grožđa berbe 2007. Dodatnu težinu daje i to da se ne radi o prvom desertnom Stagnumu koji sam probao, ali ovoga ću pamtiti. Nešto toliko herbalno i „slano“ ne očekuješ u desertnoj izvedbi. Slatko vino kao da je tek još jedan mogući izričaj Plavca Malog, odavna poznato kao prošek, međutim je ovdje identitet Stagnuma prejak. Niti suhih Stagnuma nisam otvorio u životu ni približno dovoljno da bi mogao tvrditi da meritorno pratim što se tu događa, ali ipak sam nepogrešivo detektirao Stagnum na jednom blind tasting druženju i čak naslutio godište. To je identitet koji je prepoznatljiv, karakter koji je autentičan.

Pojednostavljeno, desertno vino 2007. jest „koncentrat“, ali koncentrat Stagnuma. Neodvojivo od idealne uravnoteženosti. Nije lijek koji se mora davati na žličicu. Naprotiv, desertne čaše su nedostatne za desertni Stagnum. Potrebna je čaša za bijela vina ili za crna s neprevelikim volumenom kaleža, a da bi se vino otvorilo kako dolikuje.

Držao sam ga u frižideru i pustio da se ugrije u čaši… tekući opijum. Nije da sam konzumirao isti u društvu Sherlocka Holmesa, ali „tekuća ovisnost“ zvuči previše, ovisnički?!? 🙂 a ono što mi stvara desertni Stagnum više je „uronjenost“ u drugi svijet, zastrašujuće stvaran i nevjerojatan istovremeno.

Živo je… diše… trave se poigravaju. Sve više mi se čini da je interakcija nestabilnih kiselina Plavca Malog s alkoholima nastalih iz transformacije prirodnih šećera, uzrok života i uzrok energije privremeno zatočene u boci.

Da ne bi bilo zabune, sve te komponente nastupaju usklađeno, prirodan sklad koji se na ovoj razini uzima zdravo za gotovo čak i kod ovako nemogućih vrijednosti. Zato ne znači ništa ni 15,9% alkohola, ni 95g/L neprovrela sladora.

Da, čak i tanini se idealno uklapaju u savršeni mehanizam, ritmične otkucaje mjerača vremena, vremena za slatke snove, za iskustvo koje mi je obogatilo život.

Malo je ovakvih vina. Ali, kao i kod svih uistinu grandioznih desertnih vina, sami desert nije nužan. „Umjesto deserta slobodni smo ponuditi vam nešto istinski posebno… slatki Stagnum 2007.“ Volio bi vidjeti reakciju četiri osobe koje bi podijelili 0,375 L po cijeni malo ekskluzivnijeg deserta x 4 tanjura…

Da ne zaboravim, kad bi imao gdje pohraniti bocu na koje desetljeće i još dovoljno sreće da je otvorim u budućnosti… nema tih novaca 🙂

Cijena: 89,90 kn

Povoljno znamenje. Boja s donje strane čepa identična je prljavo-krem rozoj nijansi boje podloge etikete 🙂

Voće nastupa pompozno… fanfare i prodorni zvukovi u hipnotičnom skladu, bez zaglušujućeg intenziteta. Skoro iritantna zemljanost otkriva se već na nosu. Malo alkohola ipak bježi i pecka.

Na nepcu, „pompoznost“ postaje zrelost, čak prezrelost u kontekstu suptilnijih vina koje očekuješ iz južne Rhone, uključivo svu raskoš i bogatstvo Gigondasa 🙂 Ali, njegov styling to može podnijeti 🙂 Ne znam je li ovo jedini AOC Rasteau „obitelji“ Quiot koja uz Chateau du Trignon drži još nekoliko kuća, ali nisam niti očekivao baš Domaine Gourt de Mautens 😉 Međutim, ifkeu bi se sigurno svidjelo 😉 Jerome Bressy-ju vjerojatno, nešto malo manje 😉

S druge strane, kao da još nije u potpunosti „dozrelo“, još pomalo divlje. Trunčicu pretvrde kiseline, gumenasti tanini se lijepe po nepcu, ali i rastapaju svakim novim gutljajem…

Dosta ekstraktno, suho i s 14% alkohola Grenache-a u svojoj mediteranskoj raskoši… da ne zaboravim i Mourvedre koji zaključuje ovu kupažu. Pristupačno i ugodno iskustvo za jednog ipak cjenovno povoljnijeg Ronca i u tom kontekstu bolja ponuda od mnogih na RH tržištu. To ne znači da je nešto uistinu osobito. Podsjetilo me na Lurtonove brandove južne Francuske 😉 ali najviše na zreli Gigondas.

Cijena: nepoznata

Savršen primjer zašto je ovo vinski dnevnik, a ne vodič za kupnju. Neočekivani poklon nečeg što još nisam imao priliku probati uvijek je razlog za sreću. Posebno kad se zrele voćne arome dunja i marelica oslobađaju iz sjajne, blago uljaste tekućine konzistentne zlatne boje. Ima tu i nešto začina i zrelih aroma, učinilo se i naznaka neke slojevitosti.

Tijelo je prozirno, tanko, ali ugodno i nekako primjereno, osobito kad je vino rashlađeno i posebno uz bianco pizzu sa sirom, pancetom, maslinovim uljem s češnjakom 🙂 Nije to predrasuda već predočekivanja, ali je dodatno interesantno jer se radi o vinu izvjesno zamišljenom da se konzumira mlađe, vinarije s Krasa koja je prepoznata po Teranu 😉

Međutim, kad popusti površni intenzitet, ostaje tek inherentni šarm, preplitak da bi se održao tako da mi se čini postignućem što je još sve koliko toliko „na hrpi“. Suho, 12.5%, kiseline koje su svoje dale i sad lijepo rječica postaje jezero, stajaćica. Zadovoljava rudimentarnu potrebu za vinom, ali nema energije biti puno više od toga. Ali, vinopija uvijek voli probati nešto novo pa mi je drago da je i ovaj dojam zabilježen.