Kroz godine se ova vinarija profilira kao jedan od ključnih protagonista vina ovog kraja. U kraju u kojem se danas redefinira najpoznatija sorta – Babić, Ante Sladić uzgaja ono što se u Plastovu zahvaljujući specifičnim obilježjima, godinama uzgajalo. Debit i Maraština, Lasina i Plavina, a u zadnje vrijeme eksperimentira s Tribidragom (Crljenkom).
Program je jasan i to se osjeti u vinima danas. Alen Bibich, kao jedan od najzaslužnijih za reafirmaciju Debita rekao bi da je Debit – izotonični napitak 😀 Stimulans koji osvježava i okrepljuje kad znojem kupaš kamenje. Čini se da je to najuspješnije lice Debita u modernom dobu, jer postoji stvarno taj osvježavajući moment, elektrolitna obnova 🙂 U formatu laganijeg tijela i nižih alkohola, unatoč prirodno ne nužno nižim, ali „debitovskim“ kiselinama, Debit funkcionira i uz bijelu ribu ostvaruje bogomdan sklad i puni smisao.
Neovisno o uspjelim modernim interpretacijama „žutine“ pri čemu je neprikosnoven Bibichev bijeli Bas de Bas i ovisno o godini upravo Oya Noya Ante Sladića, Debit se najbolje snalazi u ulozi u kojoj konkurira mladim Malvazijama, Žlahtinama, Bogdanušama, Kujundžušama i sl. Jer nastupa uglavnom puno konkretnije, a i dalje lagano, užitno, čak aperitivno u pjenušavoj verziji. Dvadesetak godina odležan Debit iz podruma susjedne vinske kuće, danas Marka Sladića, premda je još uvijek neuništivo živ, u strukturi ukazuje i potvrđuje potencijal Debita u smjeru čvrstog, ali pitkog vina.
Ako je Debit osvježavajući format, što je onda Maraština? Maraština ostvaruje svoju prirodnu ulogu strukturiranog bijelog vina. Tko je bio na Grand Tasting radionici uoči Laube ove godine mogao je to doživjeti na nizu različitih primjera. Blistala je tada baš i Maraština Ante Sladića. Aromatična se Maraština ostvaruje kad je odležana. Ponekad će to donijeti „glicerolnost“, ali nikad alkoholnost u dobrim primjerima. 13,5% čini se idealna pozicija (nasuprot 12% Debita npr.). Kao tostirani kruh s još dosta žutog voća, još grožđana i „kvaščana“, svaka je ambiciozna Maraština uglavnom premlada u godini nakon berbe. Premda može biti vrlo pristupačna, ostvaruje se vremenom, u vinogradu, u podrumu i u boci.
Pretpostavke takvog programa ostvaruju se jasno u vinima Ante Sladića. Na sličan način i kod crnih vina. Lasina (o kojoj sam zadnje pisao) i Plavina. Upravo je Plavina (2016) meni trenutno najdraže vino podruma Ante Sladića. Vino kod kojeg nije važno „čega ima“, već čega nema. A nema ničeg previše 🙂
Lijepo, ugodno, mirišljavo… izmijenilo se više puta otkako pratim ovu berbu. Jer je živo, pravo vino od kojeg ne očekujem da impresionira potencijalom odležavanja, ali koje ostvaruje vinoznu cjelinu, tu skladnu ljepotu u koju se neprimjetno zaljubiš.
Srednjeg tijela, neprimjetnih alkohola, uklopljenih kiselina, umjerenih tanina… radno vino koje je superkorisno na stolu u skoro svim situacijama. Raspon jela uz koje se može kombinirati je ogroman, ali ne tako da „ne smeta“ već da svojim karakterom oplemeni jelo.
Afirmacija Plavine je sljedeća na redu nadam se. Za razliku od Lasine, Plavina nije „opskurni endem“ već povijesno značajna dalmatinska crna sorta. Postoje uvjerljivi primjeri danas i ne samo u Plastovu. Gašpar pada na pamet. Postoje uspjeli primjeri novih primjena koje savršeno funkcioniraju, poput Bibichevog ružičastog pjenušca. Ali, kao pitko aromatično crno vino s karakterom vrlo je potrebno.
U tom smislu, pod afirmacijom ovdje ne mislim na tržišni projekt već na afirmaciju u kontekstu kulture stola:
„Ako odraslima kažete: Vidio sam divnu kuću od crvenkaste cigle, sa geranijumom na prozorima i golubovima na krovu…, oni nisu u stanju da zamisle tu kuću. Treba im reći: Vidio sam kuću koja vrijedi sto tisuća franaka. Onda oni uzvikuju: Kako je lijepa!
Dnevnik vinopije 