Prije točno mjesec dana održan je Vranӕc World Day kao jednodnevna manifestacija posvećena vinu sorte – Vranac.

Održao se u Skopju, glavnom gradu (Sjeverne) Makedonije. Kao i Plavcu, Vrancu je genetski roditelj sorta Tribidrag (Crljenak, Kratošija, Primitivo, Zinfandel).

Porijeklo Vranca je Crna Gora, gdje mu je ustanovljen i drugi „roditelj“, lokalna sorta Duljenga. Premda je Vranac crnogorska sorta, s pravom se smatra da joj je Makedonija (Sjeverna 🙂 ) drugi dom. U Makedoniji se uzgaja više Vranca nego u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Kosovu zajedno.

Zbog svojih karakteristika, osobito svojoj sposobnosti da ostvari moćno i neprozirno crno vino i u masovnoj produkciji, Vranac je postao personifikacija vina u ex Yu zemljama. Jednostavno, od dostupnih cjenovno prihvatljivih vina za najširu publiku konzumenata, Vranac je bio najbolji izbor. Identifikacija sa snažnim crnim pastuhom potencira se i danas na sveprisutnim etiketama. Kao pravo dijete podneblja u kojem je nastao, Vranac je utjelovio narodni ideal vina koje se ne naziva crvenim kao drugdje u Europi, već – crnim.

Nije važno koji je datum odabran za Vranac World Day… jer utjecaj Vranca je kulturološki nemjerljiv i uživa se baš svakog dana u godini. Međutim, nije rijedak slučaj da se u težnji zadovoljenja apetita tržišta događaju kompromisi koji u konačnici kompromitiraju identitet sorte. Tako se dogodilo i s Vrancem.

Meni je Vranac drag. Često spominjem kako sam odrastao na Vrancu. Bilo mi je dozvoljeno kao djetetu uz nedjeljni ručak popiti čašu vina pomiješanog s vodom. Nije mi bilo ukusnije od soka, ali sam brzo shvatio da mi bolje odgovara uz jelo ili nakon. Godinama kasnije, u društvu drugih mlađih punoljetnika 😀 ,društveni lubrikant koji mi je najbolje odgovarao bio je takozvani bambus 🙂 Svi znamo koji je bio glavni sastojak.

Tek s puno iskustva, kad sam izgradio senzibilitet prema „terroirskim vinima“ počeo sam izbjegavati Vranac, smatrajući kako na tu temu nema što puno reći. Danas znam bolje. Danas ne samo da volim Vranac, cijenim ga! Zato i zahtijevam puno više od Vranca. Možda je stvarno nastupilo vrijeme da i Vranac zauzme svoje mjesto „u kalendaru“, odnosno na vinskoj karti Svijeta, zbog čega podržavam eksponiranje Vranca na globalnoj razini.

05.10.2019. prvi Vranӕc World Day okupio je vinarije Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije i Kosova. (Premda ozbiljnih Vranaca ima i u Hrvatskoj, a pritom mislim na Imotski i Konavle, jedini hrvatski Vranac bio je iz Erduta !?! vinarije Brzica kojeg je točio makedonski butikni vinar Brzanov).

U dvorani skopskog Double Tree by Hilton izlagali su ravnopravno najveće vinarije poput Tikveša, ali i mali vinari. Makedonija (Sjeverna 😀 ) prolazi pozitivnu transformaciju. Nekada je u toj zemlji, koja ima vinograda otprilike kao i Hrvatska, bilo dvadesetak vinarija. Danas je registrirano preko 80 vinarija od kojih su se neke i predstavile.

Detaljniji opisi i bilješke slijede u sljedećim postovima. Ovdje samo želim iskazati zahvalnost što sam imao priliku probati uzbudljiva vina sorte Vranac. Za afirmaciju Vranca važni su veliki igrači, ali i butikni vinari…

Badi winery deklarira se kao organsko vino, a još važnije je da se takav pristup i osjeti kroz energiju u čaši. Najuspješniji je doduše blend u kojem je 77% Cabernet Sauvignona.

Zatim, Eros 🙂 Naziv djeluje kao jeftini oportunizam, ali vino je srčano, s dinamikom na nepcu, živo, s mekanim taninom. Materijal iz starijeg vinograda, spontano fermentirano, svega 1500 litara godišnje je ništa u makedonskim relacijama.

Peškov, također predivan materijal, slična godišnja količina, a cijena berbe 2018 iz inoxa je kao da proizvode milijun litara.

Zatim Crnogorci. Napokon da probam Trag, vinarije Priča, mladog i ambicioznog Luke Bešića. Nisam požalio. Vranac moderne interpretacije, ali prave supstance. Elegantnije vino, drugačije svježine, fenomenalno uspostavljenog balansa, nevjerojatno pitko, a aromatski prepoznatljivo. Svaka čast.

Lipovac je također „moderan Vranac“, ali se osjeti namještenost ne baš na poželjan način, a mnogi drugi su ili prekoncentrirani ili prezreli, s tim još sirovim materijalom ponekad i uz problematičnu hlapivost… međutim jedna tradicionalna interpretacija me oduševila – Stup, vinarije Rajković. Školovano ambiciozno, ali opravdano. U balansu kakav se ne ostvaruje često s ovako moćnim materijalom.

Kosovo je također tradicionalno podneblje Vranca. Kosova wine Rahovec wineyards je ponudio vertikalu Vranca 2018 – 2015. Oscilacije između godišta bile su dramatične, ali je uzorak iz 2016. iznenadio!

Svoj status potvrdio je jedan Vranac Hercegovine. Vinarija Vukoje itekako ima „konja“ za trku, malo drugačiji tip Vranca…

to be continued…

 

Cijena: 109,98 kn

Ovakav Plavac je kulturna baština. Specifičan korčulanski tip Plavca 🙂

Aromatičnost Plavca nepogrešiva – rogač, suhe smokve, kadulja…

Ali, u ustima je mekano… tanin uglazbljen, sitan kao fini pijesak i neopterećen školovanjem u drvu.

Netipično kvalitetan rad kiselina za Plavac. Svježina ostaje nakon gutljaja punog tijela. Ekstraktnost, a pitkost. Da li zbog prednosti pjeskovita tla? (vidi dojam)

Usudio bih se ustanoviti kako podsjeća na vina sličnih uvjeta u Apuliji, ali nema greške da je Plavac.

Nakon iskustva s 2015. i 2013., evidentno je da odolijeva bilo kakvoj degradaciji u boci. Naprotiv, kladio bi se da će postajati još bolji još dugo godina. U usporedbi s 2015., pa i 2013., kao da je izražajnija jedna likerasta nijansa, ali svejedno – veliko vino, a da nije ni preekstraktno, ni prekoncentrirano, ni prezrelo, ni prealkoholno unatoč 14,5%, a niti preskupo. Jer takva vina uglavnom nisu velika, samo pretenciozna.

Cijena: 65 kn u podrumu

Prvi Bunčić rose koliko pratim. Ovaj viški garažist ima istaknuto mjesto „u mojoj knjizi“. Zadovoljstvo mi je unijeti i ovu bilješku.

Koje boje je ovo ružičasto vino? Pitanje koje nema smisla nikome osim vinskim entuzijastima 🙂 Nijanse su brojne i uostalom, nisu nepromjenjive. U ovom slučaju, boja soka od nara (šipka) moj je odgovor.

Taj ton čak djeluje „apšisano“, pardon oksidirano u pseudostručnom žargoniranju :-), ali to je samo privid, jer pokazuje živost, iskričavu voćnu živost već u mirisu. Ali ne neku zelenu živost neravnomjerno dozrelog voća „dobrog samo za rose“. Naprotiv, punu voćnu zrelost, samo što je u rose interpretaciji. Crvena naranča, čaj od hibiskusa, sušena višnja…

Na nepcu, za ovako pitak rose neočekivani stisak tanina uspostavlja asocijacije na tradicionalni opolo. Međutim, ovo vino je puno življe i sočnije.

Voće je ipak samo prva impresija. Vino postaje crveni grejp, pulpa s granično gorkastim afterom. Postaje drugačije i drugačije svakim novim gutljajem. Transformacije se ostvaruju, ali ne gubi se fokus. Ne gubi se kičma.

U cjelini, bez „rustikalnosti“ da se razumijemo… vrlo je pedantno, a bukvalno hranjivo vino. Suho do kosti i uvjerljivo autentično. Kakav bi uostalom i trebao biti samotok Plavca s Voščica. Bravo, Toni!

 

Cijena: cca 70 kn

Može biti da je festival Blaž dobio naziv spajanjem riječi Blatina i Žilavka, ali te se večeri, 05. rujna u Međugorju moglo isprobati još puno toga.

Za početak, ovaj Syrah. U interpretaciji mlade, ali ambiciozne vinarije Marijanović kod Čitluka isprva se otvara očekivanim tamnim bobičastim voćem na nosu i začinskim mirisom. Prepoznatljivi spicy karakter Syraha oplemenjen je, a ne opterećen drvom.

Stukturom, koncentracijom i općim pedantnim dojmom ostavlja dojam tehnike. Moderno vinarenje ipak ne može stvoriti ono čega nema, a za razliku od Benkovca npr., ovdje se jasno provlači zemljana nota…

Mineralnost je obično dobra naznaka da ono što slijedi je sve manje „novosvjetski Shiraz“, a sve više čisti „Ronac“, ugrubo. Za detaljnije upoznavanje, lijepo se otvara i uravnotežuje u čaši. Postaje sve svježije i sve opuštenije. Ne mijenja se u smislu aromatske kompleksnosti, ali se produbljuje.

Već dugo ne konzumiram Syrah, još manje Shiraz, iz niza razloga. Zato je posebno lijepo kad neko vino iznenadi svojom naizgled jednostavnom ljepotom.

Bit će još dobrih dojmova s ovogodišnjeg Blaža. Stay tuned 😀

Cijena: 50,00 kn u podrumu

Tri sorte, nekoliko naziva, jedno vino 🙂 Zinfandel, odnosno Tribidrag, odnosno Crljenak kaštelanski, odnosno Primitivo. Zatim Dobričić. Zatim Plavac.

Ugodna volatilnost koja nagovještava život u čaši… vitalnost, dinamiku i aromatsko bogatstvo. Ne samo voće, već i eteričnost. Uz „uzemljenje“ taninima Plavca i mediteranskom aromatikom Dobričića, voćna raskoš Crljenka se nadograđuje.

Isprva čvrsto i kompaktno u čaši, ali ne i zatvoreno. 13,8% alc. Crveni voćni spektar dominira…

Slatki tanin i kožnatost, bez stiska trpkosti. Premda hladne svježine, grije temperamentom juga, fenolnošću ako inzistiramo. Ali, tek vremenom u čaši ostvaruje zrelost. Kad sve površne senzacije odbaci kao privid, otkrivajući suštinu. Možemo ga zvati rustikalnim ili ustanoviti da je u jednom trenu naglašen jedan ton, u drugom drugi. Međutim, kao skladba funkcionira savršeno. Odnosno, točno toliko nesavršeno, da je idealno!

Jedna od najboljih vrijednosti za novac na tržištu trenutno. Još kad bi bilo malo dostupnije…

Cijena: cca 12 Eur

Osim uobičajenih voćnih deskriptora poput šumskih jagoda i malina, sirova mesnatost već na nosu… ekstraktnost i fenoličnost na nepcu. Taninski grip koji ustraje.

U svemu ostalom, bijelo vino 🙂

Vino koje će se još razviti, a zadržati tenziju. Premda živo na nepcu, kako Refoscu i priliči, nije dinamično već smireno vino, polagane transformacije.

Jasno, uživanje u njemu rashlađenom je imperativ. Ali, ne gubi svježinu niti kada se ugrije u čaši.

Salute!

Kroz godine se ova vinarija profilira kao jedan od ključnih protagonista vina ovog kraja. U kraju u kojem se danas redefinira najpoznatija sorta – Babić, Ante Sladić uzgaja ono što se u Plastovu zahvaljujući specifičnim obilježjima, godinama uzgajalo. Debit i Maraština, Lasina i Plavina, a u zadnje vrijeme eksperimentira s Tribidragom (Crljenkom).

Program je jasan i to se osjeti u vinima danas. Alen Bibich, kao jedan od najzaslužnijih za reafirmaciju Debita rekao bi da je Debit – izotonični napitak 😀 Stimulans koji osvježava i okrepljuje kad znojem kupaš kamenje. Čini se da je to najuspješnije lice Debita u modernom dobu, jer postoji stvarno taj osvježavajući moment, elektrolitna obnova 🙂 U formatu laganijeg tijela i nižih alkohola, unatoč prirodno ne nužno nižim, ali „debitovskim“ kiselinama, Debit funkcionira i uz bijelu ribu ostvaruje bogomdan sklad i puni smisao.

Neovisno o uspjelim modernim interpretacijama „žutine“ pri čemu je neprikosnoven Bibichev bijeli Bas de Bas i ovisno o godini upravo Oya Noya Ante Sladića, Debit se najbolje snalazi u ulozi u kojoj konkurira mladim Malvazijama, Žlahtinama, Bogdanušama, Kujundžušama i sl. Jer nastupa uglavnom puno konkretnije, a i dalje lagano, užitno, čak aperitivno u pjenušavoj verziji. Dvadesetak godina odležan Debit iz podruma susjedne vinske kuće, danas Marka Sladića, premda je još uvijek neuništivo živ, u strukturi ukazuje i potvrđuje potencijal Debita u smjeru čvrstog, ali pitkog vina.

Ako je Debit osvježavajući format, što je onda Maraština? Maraština ostvaruje svoju prirodnu ulogu strukturiranog bijelog vina. Tko je bio na Grand Tasting radionici uoči Laube ove godine mogao je to doživjeti na nizu različitih primjera. Blistala je tada baš i Maraština Ante Sladića. Aromatična se Maraština ostvaruje kad je odležana. Ponekad će to donijeti „glicerolnost“, ali nikad alkoholnost u dobrim primjerima. 13,5%  čini se idealna pozicija (nasuprot 12% Debita npr.). Kao tostirani kruh s još dosta žutog voća, još grožđana i „kvaščana“, svaka je ambiciozna Maraština uglavnom premlada u godini nakon berbe. Premda može biti vrlo pristupačna, ostvaruje se vremenom, u vinogradu, u podrumu i u boci.

Pretpostavke takvog programa ostvaruju se jasno u vinima Ante Sladića. Na sličan način i kod crnih vina. Lasina (o kojoj sam zadnje pisao) i Plavina. Upravo je Plavina (2016) meni trenutno najdraže vino podruma Ante Sladića. Vino kod kojeg nije važno „čega ima“, već čega nema. A nema ničeg previše 🙂

Lijepo, ugodno, mirišljavo… izmijenilo se više puta otkako pratim ovu berbu. Jer je živo, pravo vino od kojeg ne očekujem da impresionira potencijalom odležavanja, ali koje ostvaruje vinoznu cjelinu, tu skladnu ljepotu u koju se neprimjetno zaljubiš.

Srednjeg tijela, neprimjetnih alkohola, uklopljenih kiselina, umjerenih tanina… radno vino koje je superkorisno na stolu u skoro svim situacijama. Raspon jela uz koje se može kombinirati je ogroman, ali ne tako da „ne smeta“ već da svojim karakterom oplemeni jelo.

Afirmacija Plavine je sljedeća na redu nadam se. Za razliku od Lasine, Plavina nije „opskurni endem“ već povijesno značajna dalmatinska crna sorta. Postoje uvjerljivi primjeri danas i ne samo u Plastovu. Gašpar pada na pamet. Postoje uspjeli primjeri novih primjena koje savršeno funkcioniraju, poput Bibichevog ružičastog pjenušca. Ali, kao pitko aromatično crno vino s karakterom vrlo je potrebno.

U tom smislu, pod afirmacijom ovdje ne mislim na tržišni projekt već na afirmaciju u kontekstu kulture stola:

„Ako odraslima kažete: Vidio sam divnu kuću od crvenkaste cigle, sa geranijumom na prozorima i golubovima na krovu…, oni nisu u stanju da zamisle tu kuću. Treba im reći: Vidio sam kuću koja vrijedi sto tisuća franaka. Onda oni uzvikuju: Kako je lijepa!