Tijekom studija sam bio član tima koji je osvojio svjetsko studentsko natjecanje u marketingu. Sjećam se kako smo bili na dosta svečanih događanja. Tako se dogodilo da sam jedan dan bio na veličanstvenoj gala večeri u smaragdnoj dvorani Esplanade, a dan nakon dijelio rum kolu s beskućnicima u pothodniku. Niti sto metara udaljena, dva različita svijeta.
Shvatio sam da zapravo ne pripadam ni jednom ni drugom svijetu. Oba su mi se činila podjednako nesretna.
“Everybody these days just want to be rich. There are a lot of egoists. Me? I’m happy. I have my vines. That’s where I like to be. I’ll be happy for however much longer I’m around”. Jean-Pierre Boyer (source: vinous.com „Last Man Standing: Bel-Air Marquis d’Aligre“ by Neal Martin)
Jean-Pierre Boyer je bordoški vinar. Iza njega je 69 berbi! Međutim, ne pripada niti u jednu „kućicu“ u koje bi svrstali vinarije Bordeauxa, osim ultratradicionalist ako baš moramo. On nije nigdje između krajnosti u kojoj bi na jednu stranu mogli staviti prestižne statusne simbole Premier Grand Cru Classe, a na drugu masovni industrijski generički Bordeaux. On uopće ne pripada tom sustavu vrijednosti.
Kulturološki, pripada drugačijem vremenu. Možda posljednji svoje vrste.
Jučer sam na ovim stranicama pisao o litrenkama Graševine. Danas imam potrebu podijeliti svoju bilješku o 1983 Bel Air Marquis d’Aligre.
Happiness. Its not just because of crushed stones or dusty book scent. Its the juice of the earth that is water-light and digestible but in a whole new level of depth, its because its layered… I have no suitable words to describe the feel… Everything seems prosaic. It does not belong to the wine world we are familiar with. It makes my soul remembers how all wines should be like this, but none is. Its the very definition of vinous. Yet so elusive at the same time. Time… As if it is home-made. Which it actually is, but this thirst it evokes, transfer me to another place. And time that should not be forgotten.
I am thankful to my friend Tvrtko for this experience although it might be easier to go through life without insight this provides 🙂 Nothing compares.
Kad je ljeto i vrućina, ljudi su skloni raditi pizdarije. Na primjer, kupiti devet Graševina berbe 2018. u litrenoj boci i kušati na slijepo jednu po jednu. Uz mene, oslijepili su i Tomislav i Vjeko. Bili su dovoljno ludi da sudjeluju, vjerojatno jer sam im obećao roštilj. Dobili su ga, ali uz njega i fibrozne ožiljke na jetri.
Ispunjen golemim entuzijazmom, čak sam (bez pristanka i znanja sugovornika naravno) snimao komentare s namjerom da ih objavim kao audio playlistu ili na nekom podcastu ili sličnoj platformi koja je sad hit među mladima u Zadrkovcu.
Naknadno preslušavanje snimki bilo je napornije od samog kušanja 🙂 Ispalo je da se može filozofirati i oko masovno proizvedenih graševina… uz dosta psovanja doduše. Iznenadilo me koliko je, kad ne pazim kako se izražavam, moj nativni govor zagrebačkog asfalta pun psovki koje to zapravo nisu, ali definitivno nisu ni za javnost.
Kao ni dosta toga što se uredno prodaje pod kategorijom vino, poput nekih iz ove selekcije…
BUHAČ 25 kn
Prvo pa hermafrodit. Jer ovdje se bar osjetilo grožđe. Plod loze iz kojeg može nastati vino. To je dobro imati na umu jer nakon nekih uzoraka više ne znaš zašto si to radiš.
Buhač je ugodno iznenađenje. Netipično za plodno tlo i vruću klimu Iloka, Buhač je ostvario skladno, pitko vino koje osvježava uz diskretnu slatkastu, ali grožđanu notu. Nije gemištarac. Ima karaktera. Čak i neku evoluciju u čaši.
STOBI 21,99 kn
Očekivao sam više nakon prvog susreta s ovim prije par godina. Komentar „Ovo bi moglo biti Belje“ nasmijavao nas je dulje nego je čaša čuvala arome ovog industrijalca. Ovo bi moglo biti bolje, a ne ovako anestezirano, ravno, dosadno.
KRAUTHAKER 24,98 kn
Čak i nakon početnog sumpornog udarca u nos, traje osjećaj kao da se spašavao loš materijal. 2018 možda jest neidealna godina, ali što je ovo?!? Bezlično, pretpostavljam zamišljeno da se miješa s gaziranom vodom. Tehničko vino koje nema mane, ali niti ikakvog razloga zašto bi ga pio.
Ovo je degradacija brenda. S razlogom je Krauthaker izgradio reputaciju jedne od najboljih i najvažnijih hrvatskih vinarija i ovo mu ne treba. Ili, na žalost treba ?!? Može li se živjeti od Single Vineyard etiketa?
PERAK 19,98 kn
Kamilica, žuto voće, ali ne osjeti se materijal. Dojam razvodnjenosti. Ne očekuje se od ove kategorije ne znam kakvo tijelo, o perzistenciji na nepcu da ne govorim, ali kao da je namjerno degradirano za pravljenje gemišta. Plus jedna opterećujuća prezrelost u afteru. Nezanimljivo.
KUTJEVO 31,99 kn
Dakle, kad netko na blindu prepozna ovo vino, to mu i nije neka pohvala 😀 Vjerojatno najpoznatija litrena Graševina na tržištu (navodno 80% proizvodnje Kutjevačkih podruma) čak i nije loša u kontekstu. Žućko ima pažljivo ostvaren balans i stečenu poziciju na tržištu i svijesti konzumenata zbog čega je i najskuplji uzorak u ovoj selekciji. Čak i na tržištu litrenki mislim da je jedino Galić skuplji.
ILOČKI PODRUMI 27,98 kn
Sijeno, kamilica, kompot, diskretne naznake botritisa… sve smisleno u dobroj cjelini. Iločki podrumi potvrđuju moj respekt. Komentar „Čak možda bolje od jedinice“ posebno je zanimljiv jer su oboje iz Iloka, s pola kilometra udaljenosti, ali vrlo različita vina. Iločki podrumi su čisto, lagano s ugodnom botritičnom notom, vrlo karakterno „iločko“ vino sorte Graševina. U ovoj konkurenciji odskače.
ČOBANKOVIĆ 16,98 kn
„Koliko je ovo pogrešno“ je primjeren komentar. Izrazito izmanipulirano. Smrd. Bolje od ovog očekuješ od vina iz plastične ambalaže.
WINEMAKERS OF CROATIA 15,99 kn
Nešto izraženija „toplina“, žuto voće i kamilica i …ništa. Obzirom da se ništa ne može osjetiti, Tomislav ulaže prigovor da smo vina trebali piti manje rashlađena :-))))) Naporno, naporno, naporno.
ORAHOVICA 22,98 kn
Ugodno iznenađenje za kraj. Nešto što se da popiti. Ako imaš krize 🙂 Brončana medalja za ovu botritičnu, zrelu Graševinu koja ima slasti, koja je u balansu i pitka. Koja ima „gard“, kako kaže Vjeko.
Umjesto zaključka čestitam Buhaču na ponajboljoj litrenoj Graševini. Draže mi je ovo nego Liska koja pokušava biti terroir, a definitivno nije, odnosno ne pokazuje.
Iločki podrumi također, potvrđuju očekivanja. Uspješno ostvareno ono što očekujemo od Iloka.
Dvije iločke graševine istog godišta u potpuno različitom sklopu otvaraju neka pitanja, ali prije toga sam sebi moram odgovoriti zašto si ovo radim 😀
Samo je jedan razlog da pišem o ovom vinu, a to su prvi – prozivaju me da pišem samo o nedostupnim vinima i drugi 😀 razlog – dobio sam preporuku (Hvala Vedrane, Krešo, pa indirektno i Matthew, a i vidim da se ispija po Kajzerici i slično…)
Negdje piše da je Liska poseban položaj, zbog čega je ova butelja 10 kn skuplja od regularne Graševine podruma Buhač. Buhač je iz Iloka i ukoliko se ikad itko zauzeo za njihove Merlote i Cabernet Sauvignone u kontekstu vrijednosti za novac, to bi bio ja. Zato bijela Buhač vina nikad nisam „probavio“.
Ova Graševina nastupa s jabukama na nosu, ali i dosta tropskog voća. 13% alkohola, suho, krepke kiseline, ali s prividom minimalnog ostatka sladora. To doduše više djeluje kao puna zrelost voća ostvarena na očito posebnom položaju.
Ali taj položaj nije donio ništa osim voćne zrelosti. Možda čak i prezrelosti koja je naknadno korigirana ili druge neujednačenosti. Ova površinska slanost nema veze s mineralnošću. Nikakva progresija. Liska je samo još jedna stilska varijacija na temu. Površni crowd pleaser. Ne postoji suštinska razlika u odnosu na masu sličnih Graševina koje postaju naporne nakon druge čaše. Jedina prednost je – maloprodajna cijena. Međutim, s vinima koja su „dobra za te novce“ razračunao sam se u istoimenom dojmu (link).
Bottom line – ne da se piti. Ako nemam za pravu stvar, ne treba mi ni ovo. Dobra stvar je da ima navojni čep pa mogu ostaviti za kuhanje, premda pogrešno vino zna upropastiti i jelo. Barem za gašenje žara na roštilju nije bilo loše.
Možda sam malo nepravedan jer mi je upropastilo očekivanja uz ručak. Nije ovo vino nikakva prevara. Evo, vrlo skoro prilika za popravak. Kupujem litrene Graševine berbe 2018. renomiranih vinarija i razmišljam o nekom podcastu ili suvislijem formatu gdje bi zabilježio impresije sa slijepog kušanja. Jer to zna biti zabavno 😉
Boja lososa donosi crvenu naranču u mirisu, nar, ali i nešto ugodno herbalno.
Reski se sok utiskuje u nepce, razlijevajući osvježenje. Nemirna grožđanost, neobjašnjivo stabilna i cjelovita, ali i energična. U ustima traje nježno i svježe voće, jagoda i breskva, ali herbalni „bitter lemon“ je posebnost.
Sretan spoj Zinfandela (Crljenka, Tribidraga), Dobričića i Plavca Malog. Suho vino s 13% alc je idealna pozicija u kontekstu onog što se htjelo ostvariti.
A ostvaruje se ono što je zajedničko svim Bedalovim vinima. Iskren materijal transformiran u novi život. Ne djeluje uopće rustikalno, ali dojam kod svih Bedalovovih vina je autentičnost. Osjećaj pripadnosti dobrom nasljeđu, nešto što podsjeća na nekadašnje vinarenje, ali najbolje prakse.
Postoje ljudi koji probaju vino, kažu da se ne razumiju, ali da im se sviđa i nastave uživati…
Postoje ljudi koji neće ni probati, jer je preko 30 stupnjeva u hladu, a ljeto je za pjenušava, bijela ili ružičasta vina…
Ljubičasta zemlja i njeni plodovi nisu opterećeni time. Crvena jabuka i aronija. Voće konkretno, tanin sitan… kao čaj bogat aromama, ali s ipak konkretnim tijelom. Vrlo konkretnim.
A istovremeno, uspostavljeni balans rashlađen nudi osvježenje. Lijepo voćno osvježenje bez banalnosti.
Svejedno nije ovo nikakvo vino za filozofiranje, ali je jedan od najljepših Zweigelta koja sam otvorio. Brzi gutljaj koji traži još tog ugodnog, voćno-vinoznog soka, sada u toliko čistoj i lijepoj fazi da ga je vinar odlučio predstaviti prije Zweigelta iz berbe 2017 koji se još školuje u podrumu.
Jer u podrumu Ivana Kosovca trenutno nema loše bačve. Blagoslov, ali i problem. Međutim sladak problem. Nešto manji problem nego ga imaju vinoljupci. Encumbered forever by desire and ambition
Nezahvalno je pisati o Stagnumu danas. Premda su se kontroverze uvijek dizale oko Stagnuma, danas je to nezahvalno zbog konsternacije oko nove cijene aktualne berbe Stagnuma. Premda je ta aktualna berba 2009.-a te je lako izračunati da se odgaja u podrumu deset godina, opravdanost cjenovne politike i službeno najbolje vinarije godine prema Vinartovom izboru, tema je napornih diskusija koje volim zaključiti omiljenom definicijom kako je cijena iznos koji je netko spreman platiti.
Stvarno, ima sasvim dovoljno ljudi koji su spremni platiti traženi iznos. Odličan je članak na upravu tu temu prije tri godine objavio Andrew Jefford (link na članak) iz čega izdvajam sljedeće:
Footballer Paul Pogba (who moved on 9 August this year from Juventus to Manchester United for a record transfer fee of £89 million) is not 89 times better than a professional footballer whose fee is £1 million, or infinitely better than a player who moves on a free loan. He is better by an incalculable number of small increments, and he justifies his fee because those slight incremental improvements are very hard for the managers and owners of football clubs to locate in a single individual. Wine is no different. The best must necessarily — by any value-for-money standard or (if you prefer) objective assessment of quality increments — be overpriced.
Koncepcijski, Stagnum i jest vino koje ostvaruje ono što ne može niti jedno drugo. Nekome su to zanemarive sitnice, ali objasnite nekome tko će ostaviti 9 tisuća kn za novi model mobitela da je mogao dobiti “isto” za pola cijene ili netko tko će ostaviti preko 500 kn za minijaturnu kremicu za lice da bi “iste” rezultate osvarila krema od 20 kn…
Uporište za posebnost Stagnuma nalazio sam u činjenici da sam u nekoliko navrata uspio raspoznati upravo Stagnum između ostalih vina na slijepom kušanju.
Uvjeren sam da je Stagnum, kraj svih ostalih pretencioznih plavaca, u tržišnom i kulturološkom smislu, prvi dokazao i potvrdio – veličinu Plavca. Jer Stagnum je po definiciji veliko vino. Stagnum iz recimo 1999. godine, danas (ukoliko je zdrava boca) vrijedi značajno više nego u trenutku puštanja na tržište. Baš se na ovim stranicama otvoreno počelo pričati o potrebi redefiniranja terroirea Plavca malog, o novim “Grand Cruovima” Plavca, o Cmijevoj glavici u Ponikvama nasuprot Dingača i Postupa…
Zašto bi onda bilo nezahvalno pisati o Stagnumu danas?
Miloš, Stagnum Rose, 2018.
Cijena: 94,25 kn
Jaki čaj. Stisak tanina koji se neprimjetno nakupljaju. Mijenjaju herbalno u voćno pa u eterično pa opet herbalno… da, rose itekako može biti kompleksno vino.
Između ostalog, ovaj rose treba malo i prodisati u čaši da se otvori. Ovaj rose konzumira se uz odležani pršut. Fantastično.
Umjesto stereotipa ljetnog rosea, imam želju napraviti ludu radionicu na temu „Vertikala Stagnum Rosea“.
Jer ovo vino je od početka redefiniralo usko poimanje ružičastih vina u Hrvatskoj. Zanimljivo je danas, nakon 7 godina pročitati neke komentare (link)
Miloš, Plavac, 2016.
Cijena: 79,25 kn
Novo godište, ista PREPORUKA®.
Zrelo grožđe Plavca iz kojeg je prirodni tanin iz kožice ekstrahiran u svaki gutljaj.
Vinoznost na nepcu ustraje s jasnom progresijom voća.
Na poziciji 13% idealno uravnoteženo da traje i da se produbljuje.
Miloš, Stagnum, 2009.
Cijena: 469,98 kn
Kao što sam u nekoliko navrata uspio raspoznati upravo Stagnum između ostalih vina na slijepom kušanju, tako sam nedugo nakon puštanja Stagnuma 09 na tržište osjetio ono što sam jasno osjetio u Stagnumu 2005. Napokon Stagnum! Plemenita “prljavost” Plavca, mesnatost, “umami”… Jer, premda sam uživao i u narednim godištima, s vremenom sam morao priznati da nešto nedostaje.
Ne mislim uopće na “volatilnost” ili “prljavost” ili famozni “bret” što smatram osobito površnim opservacijama. 2005 Stagnum uostalom je jedan od “najčišćih” i “najpravilnijih”.
Možda nedostaje neka specifična balzamičnost…
Hladna eteričnost je srećom tu. Nema greške da je materijal pravi Stagnum. Herbalno-ljekovite senzacije, od kadulje do rogača i suhih smokava. Dakle, sami materijal po pitanju odnosa finoće i kvaliteta u ekstraktu je uvjerljivo Stagnumovski.
Ali, balzamičnost je pitanje strukture. Nemirne životne energije koje je nebriga da se oblikuje u kalupe. Ova struktura teži opulenciji. I dalje Stagnum svojih ovdje čak 15% alc. nosi bez vidljivih problema, ali otvorimo 2004 Stagnum ili karakterno drugačiji 2003 Stagnum… 2009 nema tu karizmatičnost. Ono nešto što ga čini jedinstvenim.
Vrijeme će pokazati. Kupovina Stagnuma ionako je već neko vrijeme postala investicija. U buduću vrijednost.
Zato mi je nezahvalno pisati o Stagnumu danas. Jer ne znam.
Znam da Franu Miloša cijenim kao nadahnutog vizionara, a mladog Ivana Miloša (kao i Josipa i Franicu) kao kućnog prijatelja. Nadam se da će i oni prepoznati moju dobru namjeru.
Progresija i evolucija. Obično se ovi pojmovi vežu uz nešto napredno, moderno, tehnološki superiorno. Izgleda da su primjereni i u slučaju kad tradicijsko vinarenje nije floskula već stvarnost koja se ostvaruje upravo u čaši. Križ je jedan od meni najujvjerljivijih Plavaca. Možda trenutno i najdraži jer 2016. vibrira životom. Jedno od onih rijetkih vina koje podsjeća na vrijeme kad su televizori bili crno-bijeli, a život bio u boji… Treba li uopće naglašavati organski uzgoj. Ne znam. Znam da je Križ naziv brda na kojem se nalazi vinograd. Nakon prvog iskustva pred koju godinu, čekao sam da se potvrdi i sada sam siguran. Želim još.
Miriši poznato, domaće, samo bez neugodnih senzacija, papreni miris, koža i začini… i divna, plemenita volatilnost koja potencira vinoznost, koja nije prezrela, već je izuzetno pitka, unatoč iskazanih 15% alc.
Obzirom da sam istu berbu probao u siječnju, u svibnju i sada… the cat is alive. Evolucija je vrlo živa.
Svježina i tanin u prirodnom balansu. Samo tamnija nota, prema rogaču i kadulji uspostavlja nepogrešivu definiciju Plavca. Struktura tanina čvrsta… traju, ali ne smetaju 🙂 Daju herbalni after čemu se nadam kod dobrog Plavca.
Dan nakon, postaje mekše, opuštenije, naizgled manje „divlje“, ali i dalje puno energije kakvu samo pravo vino iz pravog materijala ostvaruje.
Srčanost pune zrelosti tek se u čaši formira kako treba, tek kad ostane talog, iz zemljane slanoće uzdiže se voće 😉 Progresija fascinira.
Križ, Rozi, 2018.
Cijena: NA
Čini se da je Plavac predragocjen materijal da bi u dovoljno značajnoj mjeri završio u roseu. Realno opol, vrlo tradicionalan. Pri čemu uzima ono dobro iz tradicije, ali i ono manje dobro.
Manje dobro je dosta tanka priča, ali ipak ne kao da je netko oprao bačvu pa napravio od toga vino.
Dobro je oksidativan karakter i konzekventno svježina koja nije banalna… grube kiseline i taninski stisak. Ugodan, neobavezan srk. Ni blizu značaja Plavca, pa niti Grka. Usto, diskretna gorčina, poput crvenog grejpa, ostavlja upitnik… ovakva zrelost materijala zamišljena je za drugačiju „stilistiku“ ?
Ali aromatski sklop crvene naranče, crvenog grejpa i nara zove sljedeći gutljaj. Ipak je energija jaka. Izvornost upečatljiva. Za dobar têk, gušt.
Ovim, od izumiranja spašenim sortama, Dobrinčić Ivica premošćuje jaz između vinogradom ispunjenih krajobraza davnih dana i standarda sadašnjosti u kojem su Sušćan crni (Sansigot) i Trojišćina opskurna egzotika, a Bašćan, Debejan i Brajdica realno ne postoje.
Eksperimentalna količina od 500-injak boca Trojišćine berbe 2017. prošle je godine završila na tržištu prvi put.
Kako pravo rose vino uglavnom ne miriši na PEZ bombone ili Hubba Bubba žvake, tko preferira takve crowd pleasere neće mu se svidjeti Trojišćina. Trojišćina asocira na koricu naranče, ali ne na arancine, već na bijelu unutrašnjost, super delikatno, a nepogrešivo citrusno i suho.
Pruža instant osvježenje. Poput hlada suncobrana u zvizdan. Boje breskve. Jer umjesto česte boje lososa, Trojišćina iz 2018. ima blijedu bakrenastu nijansu. A u okusu… crveni grejp.
Supstanca koja se idealno osjeti na poziciji jedva 10,5% alc isušuje nepce i gasi žeđ. Baš kako je to trebalo i kvarnerskim vinogradarima u vremenima kad su Sušćan i Trojišćina bili realnost.
Premda uzgaja i Crni Pinot pa i Cabernet Sauvignon, ova vinarija postala je prepoznata među vinoljupcima ponajprije zbog uspješnih Sauvignona i Rieslinga, ali i Graševine. Dijelom u Varaždinskoj, dijelom u Zagorskoj… granice općenito, pa tako i županijske, ne znače puno za lozu… koja se nastoji uzgajati organski kako bi u grožđu othranila više od kemijskih parametara. U takvom se pristupu obilježja berbe osjete intenzivnije i stvarnije.
Kopjar, Sauvignon Blanc, 2018.
Cijena: cca 70 kn
Slamnata boja zelenkastog odsjaja u čaši tako i miriše. Pokošena trava jedan je od aromatskih deskriptora Sauvignon Blanca, kao što je to i kopriva i dr. Ovdje je međutim miris delikatan, senzacije nisu sumnjivo napadne već „vinske“ tako da je način na koji vino miriše jednako važan kao i konkretna senzacija. Ne kopriva, ali čaj od koprive…
U okusu je zato izražajnija zelena jabuka i ogrozd. Gutljaj zaista steže nepce, suhoća s 12% alc i sauvignonskim kiselinama.
Vrlo pravilno vino, čist primjer ipak prilično „prodornog“, ekstraktnog SB nakon kojeg „pišaš šparoge“ 😀
Kopjar, Rajnski Rizling, 2017.
Cijena: cca 80 kn
Travnatost u mirisu, ali i citrusi, limeta… na nepcu ipak neočekivano drugačije. Sočna zrela jabuka.
Cjelina nastupa odmah i razlijeva se nepcem. Delikatan balans svježine i ostatka sladora funkcionira. Ne djeluje namješteno, već spontano na nekoj suhoj-polusuhoj poziciji s 13% alc.
Ipak, abruptan finiš. Ponor iz kojeg naizgled ništa ne dopire. Zato možda nije na razini 2013 ili 2015, ali još uvijek bolje od mnogih.
Kopjar, Graševina, 2018.
Cijena: cca 60 kn
Premda sam najavio 2017., tek s ovom berbom Kopjar ostvaruje onu Graševinu 2016.
…onu „drugačiju“ Graševinu sa nježno slanim afterom.
Opušteno na nosu, premda još uvijek mlado pa zato pomalo intenzivnije… ali balans, puna zrelost i izrazita pitkost, ugodna cjelina.
Happiness. Its not just because of crushed stones or dusty book scent. Its the juice of the earth that is water-light and digestible but in a whole new level of depth, its because its layered… I have no suitable words to describe the feel… Everything seems prosaic. It does not belong to the wine world we are familiar with. It makes my soul remembers how all wines should be like this, but none is. Its the very definition of vinous. Yet so elusive at the same time. Time… As if it is home-made. Which it actually is, but this thirst it evokes, transfer me to another place. And time that should not be forgotten.
Dnevnik vinopije 