Dnevnik vinopije

Jesam li na svadbi? Nekom internacionalnom vjenčanju s antologijski uvjetovanim obrascima? Tamo negdje oko 1 ujutro najpametnije se predati atmosferi i nazdraviti proseccom. Ponovo 🙂

Uostalom, brak čovjeka i tla ove godine dao je ploda. Loza je rodila zdravo grožđe, a naš domaćin ima razloga slaviti. Bottega je uspješna kompanija s dugogodišnjom tradicijom izrade destilata i prosecca.

Recept za uspjeh u velikoj mjeri počiva na pametnoj tržišnoj „niši“. Bottega je prisutna u najznačajnijim zračnim lukama svijeta. Osim toga, Prosecco je rastuća kategorija. Talijanska metoda proizvodnje pjenušca popularna je i popularnost joj raste u većini svijeta, pa i u Hrvatskoj.

Čak i kod nas 🙂 je danas moguće naći ozbiljne prosecce. Bottega, blještavo kičastoj ambalaži unatoč, posjeduje izvrstan sadržaj. Il vino dei poeti u Gold izvedbi vrlo je discipliniran i skladan prosecco. Viljamovka, zelena jabuka i guava u mirisu podržanom mjehurićima. Grejp i grožđe na nepcu, fina tekstura i čvrst grip ozbiljne brut strukture.

Ipak, moj favorit je Fundum, Prosecco Col Fondo. Tradicijski prosecco po uzoru na neke od „methoda ancestrale“ iz vremena kada ljudi nisu raspolagali tehnologijom punjenja pod pritiskom. Col Fondo je nakon tanka dovršio fermentaciju u boci, s depozitom koji je ostao zarobljen krunskim čepom. Suh do kosti (secco, 2 g/L) i nefiltriran. Predivno oksidativan, ali na profinjen način. Kvaščano divalj, ali elegantan. Uz ručak toga dana, potpuno idealan.

Već Culatello di sauris sušena svinjetina sa smokvama te naresci s domaćim krastavcima bili su jasan nagovještaj autentične kuhinje u gostionici u kojoj uživaju „obični ljudi“. Oni koji žive svakodnevno u Codogni i obližnjem Coneglianu. Publika koja zna što želi… sezonsku ponudu s lokalnim namirnicama i autohtonom kuhinjom, jednostavnost uvježbavanu stoljećima i pun želudac za fer cijenu.

 

Pržene tikvice punjene Ricottom i gljivama Cansiglio i pržena kadulja nešto su najbolje što sam probao ove godine do dolaska u Makedoniju, ali to je jedna druga priča 🙂 Dip od sezonskog povrća s vinaigrette umakom, „crostini“ s gorgonzolom, medom i orasima ili pesto umakom… nisam znao da pesto može biti baš toliko dobar. „Pappa al pomodoro“ iz male zdjele, orecchiette s brokulom i inćunima, bundeva rižoto i kobasice… na kraju badem kolač posprejan grappom 🙂

Za potpuni užitak, napola puna Prosecco Col Fondo boca „promiješa se“ rukom, kako bi se kvasci i povezani ostaci fermentacije podigli s dna i izmiješali u boci. Takva je čaša osjetno intenzivnijeg mirisa i okusa. Meni je odgovarala savršeno uz sva nabrojana jela premda smo imali priliku probati i druga vina Bottega portfolia.

Osim spreja, za svoje grappe Bottega koristi vlastitu proizvodnju stakla. Ako nisi napuhao staklo, nisi Rene Bakalović 🙂 Izgleda tako jednostavno kad promatraš sa strane majstore plamena i silicijevog dioksida 😀 A primjereno dekadentno kad to radi Rene 🙂 🙂 🙂

Raskošna dekadencija pristaje Veneciji kao što zlatna boca pristaje Bottegi. Evviva!

Za sve koji ne prate objave vinskog sudije 🙂 određene dojmove bilježim na ovim stranicama jer ih smatram značajnim iz ovog ili onog razloga

Cijena: 690 rsd

Boja vode obogaćene limunskom travom… u skladu s modernim „techno“ stilom etikete, vizuali idenitet usklađen je sa sadržajem boce kao malokoje vino 🙂

Sviđa mi se jabuka na nosu, ali samo miris nije testament Smederevke. Puno vina ostvaruje sličnu svježinu limete i jabuke na nosu…

Zelena prevladava i nepcem, ali više kao zelena paprika… nenametljiva vinozna kvaliteta.

Svi gradivni elementi na nevisokim razinama, uključujući kiseline i ekstrakt i 11% alkohola, što doprinosti pitkosti. Ali i lakšem razabiranju bilo kakvih neuravnoteženosti čega srećom ipak nema.

Aperitivno i dovoljno konkretno za salate i lakša jela i u tom smislu podsjeća na Žlahtine, poneke Kujundžuše, nepretenciozne Rukatce, ali aromatski je različito.

Kontinentalnije. Sličnije dominantnoj stilistici Škrleta i Moslavaca. Nije nešto za čim bi čovjek patio, ali uz pravu cijenu da se popiti 😉 Janko mi je ipak draži sa svojim crnim vinima.

Za sve koji ne prate objave vinskog sudije 🙂 određene dojmove bilježim na ovim stranicama jer ih smatram značajnim iz ovog ili onog razloga

Cijena: 915 rsd

Sorta Morava, alzaška boca, polusuvo, 12%. Što očekivati? Morava mi je poznata kao oznaka podregije. Velika Morava (Šumadija), južna Morava (Nišava) te zapadna Morava.

Limeta i zelena jabuka na nosu ne odaju ništa specifično, kao niti nježan travnati miris koji ostaje. Zelenkasto i isprazno. U redu, osvježavajuće. Osvježenje koje ustraje na nepcu. Granično suho, zbog visokih kiselina, koje nisu preizražene. Pažljivo su balansirane s ostatkom sladora.

Vještina za koju je ipak potreban barem dobar materijal. Ovaj ne mogu doživjeti. Ne znam što je to Morava niti što bi mogla biti nakon ovog iskustva, ali određena muškatno-grožđana sočnost usporediva je s nekim međimurskim prevaziđenim uzorima. Imam osjećaj da je neku ignoriranu sortu uzeo svemogući enolog i napravio iz nje što god je htio. Ako je htio dokazati da može iz Morave dobiti jednakovrijedno vino kao bilo koji čileanac, onda je uspio i oduševio. Ako je smisao bio ponuditi neko autentično iskustvo – ne baš.

Etiketa ne preporučuje samo temperaturu serviranja i prijedlog sparivanja s jelom, već i prigodnu literaturu i glazbenu podlogu 🙂 Momo Kapor, Uspomene jednog crtača i Devojko mala od Idola. Jasna inspiracija ilustracije na etiketi.

Onda otkrijem da Morava i nije neki drevni sortiment kojeg su svećenici skrivećki uzgajali zbog mističnih egzorcističkih svojstava, već genotip nastao recentnom hibridizacijom… publika ne želi hibrid otporan na sve i stoga pogodan za „organski uzgoj“. Ali, recimo da je samo 2014. bila nezgodna godina jer rado bi probao Despotiku iz neke druge godine.

 

Cijena: ?!? Courtesy of „lovkinja“ 🙂

Pjenušava Plešivica ponovo piše pobjedniču priču. Posve pitko pa potom plemenito. Prvi poput posljednjeg pokala, podjednako perzistetno plijene pozornost. 😀

Premda pomalo „sirovo“ i kruto, vrlo uvjerljivo, a shvatio sam da je tako i zamišljeno. Orange peel i acidična brut struktura s 11% alc. Vrlo aperitivno i vinozno, zelena jabuka i dinja, sve „podignuto“ perlanjem mjehurića i zdravim kiselinama.

Pjenušac koji te zove da popijes još, vintage je pjenušac iz 2013. od sorte Müller Thurgau, u nas poznata i kao Rizvanac.

Pratit ćemo pomno 😉 Nazdravlje!

 

Cijena: 62,60 kn

Sinoć prije utakmice s Nizozemskom pripremam rižoto s patišonom. A ono što je slijedilo će vas šokirati 🙂 🙂 🙂

Prosušeno južno i kandirano voće, zrelost do gorčine, idealno oksidativno, s naznakama „slanog“ karaktera već na nosu.

Salinitet na nepcu koji nije površan, premda je jako nježan. Zlatnožuta raskoš minerala neretvanskog vinogorja rastopljena u slanom maslacu Chardonnaya. Fantazija!

Ne želim više dodati niti jednu riječ da ne narušim dojam trivijalnostima, osim možda… respekt.

Cijena: 212,00 kn

Veseli me da je ovo vino dobavljivo i u kunama. Premda nije prvi Schioppettino koji sam probao, Schioppettino di Cialla mi je postalo jedno od najdražih vina uopće. Otkada sam objavio prvi dojam prije dvije godine, bilo je nekoliko zainteresiranih distributera da bi napokon, slijedeći kompatibilnost „prirodnih vina“, Natura Vino dogovorilo suradnju.

Ronchi di Cialla od prvog kontakta doživljavam vrlo aristokratskim vinima. Asketskim i terroirskim. Ujedno naravno i „prirodnim“ i puno prije negoli se pokrenuo taj trend uspostavljanja certificirane distinkcije u odnosu na danas konvencionalnu praksu proizvodnje vina.

11.06. ove godine bio sam u privatnoj posjeti kući obitelji Rapuzzi. Kuća, u fizičkom smislu, s temeljima iz 12. stoljeća i glavnim danas funkcionalnim dijelom iz 18. stoljeća. Kuća, u smislu domaćinstva obitelji Rapuzzi i osobito, tradicije koju utjelovljuje.

Na vrhu brežuljka, sa svih strana zaštićena još višim brdima i šumom, sa samo jednim koridorom koji Ciallu otvara prema Tršćanskom zaljevu (odnosno više Laguni di Marano), ova kuća je ishodišna točka za mnoge sortimente koje je pred 45 godina Paolo Rapuzzi spasio od izumiranja. Na priloženim fotografijama mogu se naći prizori izvornog, starog trsja Schioppettina u jedinstvenom uzgojnom obliku.

Kažu da proučavanjem vina neminovno, prije ili poslije, postaješ zainteresiran za uzgoj 😉 Ne znam vrijedi li to i za ampelografiju, ali u galeriji je i jedna fotografija mladog grozda sorte koje su nazvali Uve della Terra Promessa jer je ustanovljeno da doista potiče iz područja Jeruzalema gdje je danas potpuno iskorijenjena. Križarskim ratovima sačuvana u tih par trsova, doista je jedinstvena po tome što joj grozd naraste metar duljine 😀 Bobice su normalne veličine 🙂

Ronchi di Cialla utjelovljuje važnost jedinstva trojstva „Mjesta“, „Čovjeka“ i „Sorte“. Spoznaja značenja bioraznolikosti koje uspostavlja održivu ravnotežu u vinogradu neodvojivom od svojeg okruženja, moguća je samo ovakvim posjetom.

U čaši vrtim dekantirani 2010 Schioppettino di Cialla. Maleni dodir drva, jer vino je puno premlado, teško je odvojiti od paprenastog karaktera Schioppettina. 2010 je dala vino kakvo želim mirisati. Suptilno, skoro introvertno, s prirodom koja se ne otkriva bilo kome.

Kožnata mesnatost i elegantna mineralnost. Doista, „željezo“ je profinjeno, struktura pedantna, za smireni doživljaj ispunjen osobnošću. Pristupačno, puno vinske srčanosti u idealnih 12,5%, ovo konkretno godište, uvjeren sam, ima strahovit potencijal razvoja i produbljivanja u boci.

Trenutno, zrelost voća od kuhane cikle do suhe šljive i kadulje je ta koja ostaje zalijepljena za nepce poput mrlje krvi koja se ne može isprati. Za dvadeset godina, bit će to čudesno svjedočanstvo debelog korijena u kamenu. Čvornato, gordo. Ronchi di Cialla samo vino sa starih trsova deklarira kao „di Cialla“. Ovo je 141. od 6426 napunjenih butelja.

Nutrijent koji dolazi iz hladne zemlje svejednako hrani, ispunjava dušu vinom.

Cijena: 55,50 kn

Mekani nos s nježnim bagremom i lagana, vrlo blaga oksidativnost vina iz Malvazije, vina koje diše drugačije od ostalih. Drugačije od dominantnih stilova, Dimitri Brečević uvijek nastoji pokazati pravi karakter Malvazije Istriane.

Materijal, konkretno grožđe koje se osjeća još vrlo jasno, uvelike nadmašuje očekivanja od 2014. godine. Premda se voćna Malvazija 2014. već neko vrijeme ispija, acidičnosti još treba malo vremena da se potpuno integrira, tako da je aktualno godište još zeleno i sirovo u usporedbi s 2013. Ali, na istom tragu.

Godina 2013. donosi smireno lice Malvazije, u odgoju Dimitri Brečevića. Ekstrakt je jak i nosi ga nepcem vrlo ustrajno. Prekrasno je „jednostavno“ da se čovjek zapita zašto sve Malvazije nisu ovakve? Naravno, „zingy minerality“ Piquentum Blanca nije nešto što se može kopirati.

Kad bi morao odabrati jednu Malvaziju da je ponudim vanzemaljcima kao najupečatljiviji primjer bijele Istre, ne bi to bio niti clean&green kult mlade Malvazije, niti u drvu hrasta ili bagrema odležana Malvazija pa niti „macerirana“, „narančasta“ Malvazija. Razmišljao bi o godištu Palčićeve Malvazije, Roxanicheve Malvazijice i osobito, Piquentum Blanca…

Cijena: 129,88 kn

Bilo je vrijeme da se i to dogodi. Zaboravio sam fotografirati bocu prije otvaranja. Hvala svima koji su poslali fotku, a posebno Nikici koji je bio najbrži 🙂

Bagrem je ovdje dobro integriran, spojen s vinom na staničnoj razini. Naranča s cimetom predstavlja novu i dobrodošlu senzaciju.

Cjelovitost je ostvarena i na nepcu. Glatko i dosta masivno tijelo elegantno klizi u trajan finiš. Dovoljno svježine da traži sljedeći gutljaj, kao i dobru ribu na stolu.

„Glicerolno“ gizdavo i gipko… zbog dobro raspoređenih kiselina. 14% alkohola realno neprimjetno, odnosno, ne strši. Sočna suhoća u dobro oznojenoj čaši Uroborosa predstavlja jedno od uvjerljivih lica Malvazije Istriane koju želim pratiti. Sur lie, acacia/oak fermented & aged.

Godina 2013. kao da je posebno dobro uspjela za aromatski uzvišeno iskustvo Malvazije.

Cijena: 5016 rsd

Jedno vino iz rubrike “vinskog sudije”, dojam vrijedan pažnje koji rado dijelim i na ovim stranicama…

Ne samo da uzgaja i pravi monovarijetalno vino sorte Jagoda, već mu čak i pomalo mitski Pinot svetih ratnika miriši na jagode 🙂 Isprva toliko čisto i precizno kao malokoji dostupni Crni Pinot, premda je baš taj aromatski deskriptor notorni „znak raspoznavanja“. Jes da je barem u ovom godištu ta jagoda malo „pojačana“ trešnjom, zapravo griottama…

3 sata dekantiranja + 70% grožđa sa zaperaka & 30% iz redovne berbe iz vlastitih vinograda = rolovana teletina 😀

Taman sam pomislio „još jedno neispunjeno očekivanje“ kad je „Pinot Noir efekt“ počeo činiti čuda. Uostalom, ne znam za koji Pinot Noir 14% alkohola nije puno. Ali vino je živo, samo naizgled nježne strukture, promjenjivo, kompleksno, vrlo uzemljeno, bez dekadencije, bez površne raskoši trivijalnih aroma… jedino površno je ta alkoholnost, ali srećom je pravi doživljaj puno dublje. Temljni okusi, krv zemlje… prerano otvoreno, jedno od vina koje je zaista osjetno bolje dan nakon otvaranja.

O.K., nije to epska priča, ali komadić duše pliva tom vrlo fluidnom teksturom. Na nekom provincijskom ocjenjivanju neće dobro proći. Na žalost, sigurno ne zbog alkohola, već zato što Pinot Noir ne treba 55g ekstrakta po litri kako bi se istaknuo u masi. Sami pokušaj dostizanja pravog ideala vrijedniji je od uspjelih banalnosti. Više vrijedi proizvod koji djelomično zadovoljava nasušnu potrebu od proizvoda koji u potpunosti zadovoljava izmišljenu potrebu.

Bi li volio probati ponovo? Definitivno. Osobito i neko drugo godište za usporedbu 🙂

Cijena: neprocjenjivo 🙂

Nevještom bi oku ovakav broj čaša u kućnom ambijentu značio da se ovdje žestoko tulumarilo. Istina je ponešto drugačija. Tako to izgleda kad se okupi društvo na tematskom vinskom druženju.

6 čaša po osobi za 6 vina. Još da nas je bilo 6, bilo bi to dosta očekivano od pattijeve organizacije 🙂 Niti čovjek ekstra (ifke je taj naravno) nije mogao narušiti bogohulnost degustacije.

 

Svak znade da je deset godina plavac star. Ovi bazni plavac pogotovo.

Šipak! Za stolom smo bili enolog, sommelier, ifke, patti, prijateljica enologinje, kreativni direktor i ja. Nekako su svima bila bolja vina starijih godišta.

2005 Plavac je čudo, zrelost voća, mekoća i fluidnost, a srčanost i energija… meni ponajbolji plavac, da nije genijalnog plavca 2008.

2006 Plavac malo je mračniji, herbalniji, izuzetno me podsjeća na Stagnum 06 i nešto je zahtjevniji, traži više od kušača. Odabir cipelica lutalica 🙂

2008 Plavac je primjer sklada i ljepote. Nenadmašen spoj voća i mineralnosti. Danas je ovo godište u perfektnoj kondiciji i tko ima bocu ovoga, može se javiti da mu je popijem pola 😀 Al donijet ću čaše 😉

2009 Plavac nešto je tvrđi od ostalih, ne samo zbog recentnijeg godišta, ali i hladniji, aromatski vrlo uvjerljiv, osjeća se snažno Pelješac u njemu.

2010 Plavac značajno je bolji od zabilježenog dojma. Ipak, osjetno veće koncentracije s još zelenim taninima i malo prenabito da bi zabljesnuo uz ostala godišta. Međutim, već ga je nestalo s polica, a još mu vrijeme nije nastupilo.

2011 Plavac aromatski je bogat, ali i prilično dubok. Terroirsko vino. Mogao bi jedan od ponajboljih jer trenutno je još mlad unatoč 4 godine nakon berbe.

Zaključke ostavljam za eventualnu diskusiju 😉 Ja samo bilježim meni dragi trenutak. Nemojte štogod zamirit 🙂 🙂 🙂