Cijelo vrijeme si mislim da unatoč hvalisavom marketinškom iskustvu i stečenom vinskom uvidu, možda nisam najbolja osoba na svijetu za simpozij o Graševini. Možda sa mnom nešto stvarno nije u redu. Osjetio sam olakšanje kad sam pročitao uvodni komentar Mustafe Topčagića (famanews). „Do dolaska u Kutjevo na Simpozij o graševini, u okviru kojeg je održana i radionica o marketingu graševina, nisam imao dojam da je to tako „ozloglašena“ sorta kako su je neki od vinskih stručnjaka predstavili“.
Kužim u čemu je stvar. Kutjevo d.d. sa gemišt kampanjom litre i vode vrijeđa osjećaje vinara koji se trude napraviti i prodati butelju. Valjda nema boljeg od „Velikog Žutog“ da slomi privrženost publike pivkanu i makar malo tržišnog kolača otme u korist artikla od kojeg Kutjevo d.d. živi.
Graševina kao sinonim za gemišt. Sudbina najrasprostranjenije sorte u podneblju gdje se bijelo vino miješa s gaziranom vodom nije prijetnja publici koja zna bolje. Ja tu kao nabacujem neke teze o različitosti graševina „starih klonova“ na kapaljku prisutnih od Plešivice, preko Zagorja do Međimurja i Štajerske u usporedbi s graševinama Slavonije i Podunavlja, a ekipa pere po gemištu.
Generička graševina kakva se proizvodi u ogromnim količinama i najsupješnije prodaje kao akcijski artikl već se odavno puni u tetrapak, PET i raznoraznu ambalažu maloprodajne kategorije: vino, bijelo.
Istovremeno Krauthaker ima šest ili sedam ili nemam pojma koliko Single-Vineyard etiketa Graševine.
A ja sam u životu kupio i konzumirao jedno i drugo, također i pivo, sve radi boljeg uživljavanja u promatranje fenomena na lijepo pošišanim nogometnim travnjacima. Da sam skroz nenormalan jasno je čim sam u posjeti Kutjevu najviše uživao u Kuvlakhe-u, i to još nenapunjenim uzorcima berbe 2013. koja je, hvala nebesima, na tragu 2012. Sad kad sam se legitimirao kao nenormalan, uživatelj „narančaste graševine“, bit će me lakše diskreditirati nakon sljedećih konstatacija koji se možda i neće svima svidjeti.
Studijsko putovanje u Kutjevo bilo je prava ekskurzija. Prava slavonska svadba. Gostoljubivost nenadmašena. Svjedočio sam simpatičnim intrigama ljudi, ali i osjećaju sudbinskih povezanosti. Dobar dio vina koja sam probao savršeno se uklapaju u svjetonazor ljudi. Kako bi mijenjao percepciju graševine i distancirao je od gemišta kad sami vinari tako uživaju svoje vino?! Primjera radi, Galić se zapio i uredno nije pojavio na dogovorenom obilasku podruma 😀 …što u cjelokupnoj atmosferi uopće ne smatram incidentom, već simpatično autentičnim doživljajem 🙂 Vjerojatno jedini nije miješao gaziranu vodu s vinom 🙂 🙂 🙂
Osjećam se glupim uopće takvo što iznositi na ovim stranicama jer otkrivam toplu vodu, ali evo… uvjerio sam se da u dobroj godini i kod dobrih vinara dolaze do izražaja razlike između pojedinih položaja, kao što i unutar tih položaja postoje sigurno razlike od vinograda do vinograda. A sad sam imao priliku vidjeti te položaje uživo. Hrnjevac, Venje, Mitrovac… Usporedi Krauthakerov i Perakov Mitrovac s „baznim“ graševinama, akceptirajući ipak i razlike u vinifikaciji, koje međutim ionako ne bi bile moguće da materijal nije bio osobit. Ponovo se osjećam glupo iz istog razloga 🙂
Sontacchi, Kutjevački Kitokret, Cabernet Franc, 2013.
Kako bilo, uz Kuvlakhe, želim ovdje podijeliti jedan drugi fenomen. Sontakijev Kutjevački Kitokret. Imenu i etiketi unatoč, ovo nije zajebancija. Paradoksalno je iz razloga što bi se Kitokret tražio i prodavao da je unutra i najgrublji Portugizac. Međutim, današnji je Kitokret 100% Cabernet Franc!
Doduše, malo opulentniji i masniji kako kutjevačkoj zlatnoj dolini i dolikuje. Svejedno je prilično jasan kao Cabernet Franc. Alkohol od 14,5% ne ometa doživljaj. Osobito kad stvarima daš malo vremena u dekanteru i kad imaš prikladnu čašu.
Probao sam još jedan Cabernet Franc koji je bio skoro šokantno izvrstan, ali taj nije bio buteljiran ili ga više nema ili već koji razlog zašto ne pišem o njemu.
2013 Kitokret 🙂 ima dobre i usklađene tanine i kiseline čime ostvaruje dobar grip na nepcu, a što je posebno važno zbog te prividne slatkoće, taj danak prezrelosti…
Mirišim ljubičice i crni ribizl. Zapaprene. Žvaćem sitne bobice. Ispod sve raskošne zrelosti ipak je jasan zemljani kick.
Skoro ću im povjerovati da imaju dokaze kako je njihov vizual konja stariji od Benettonovog 😀
Dnevnik vinopije 