Otvoreni uzorak s kojim sam se vratio s Korčule bio je mutan. Mutan na način koji ukazuje na proteinsku nestabilnost. Ništa otrovno, ali obzirom da sigurno nije namjerno, onda je greška. Greška koja se dogodila s cjelokupnim punjenjem Bartula 2016 – Grka kuće Zure. Nakon stabilizacije bentonitom, kojeg koriste i „neintervencionisti“ kao zaista najmanje invazivnu metodu koja rješava navedeni problem, bile su potrebne još tri (!?!) stabilizacije da vinarija Zure napokon odluči vinogradarenje i podrumarenje prepustiti svojoj dvojici kung fu sinova 🙂 Ivan i Marko su ionako završili fakultet vinarstva pa s berbom 2017. godine preuzimaju odgovornost.
Odgovornost nije mala. U Batistić Zure su toliko posvećeni sorti Grk da je prave u četiri varijante. Ovih dana je punjen Sur Lie, a ja sam imao privilegij isprobati sljedeće:
Zure, Grk, 2016.
Cijena: 100 kn u podrumu
Nakon tih konfuznih “turbulencija” stvarno jest “degradirano”, ali i dalje vrlo dobro vino… ima dobar “tek”, svježinu na nepcu (možda malo tvrđe kiseline nego bi trebalo), ali “vozi samo par nota”, aromatski je uskraćeno i pomalo “plošno”, jednodimenzionalno, nalik još jednom pošipu u masi… Svejedno, mislim da bi se moglo vremenom još malo uravnotežiti u boci onako kako dolikuje. Čak i degradirano, užitno je i bolje od mnogih. Šteta je jedino u tome što je moglo biti fenomenalno.
Zure, Quinta Essentia, Brut
Cijena: 600 kn u podrumu
Panceta se pokazala kao stvorena uz pjenušavi Grk 🙂
Čim se snažan mousse smiri u čaši na nosu se otvaraju grejp i kruška. Dobar je i konkretan miris, koji kao da nije odavde…
ta kruška, zelenija i svježija, ustraje i na nepcu kao i perlanje mjehurića. Pikava tekstura s ovakvom aromatikom podsjeća na mošt 🙂 Na dobar način, na način kako birani šampanjci ostvaruju jasnu ciderastu notu. Lagana retronazalna gorčina, naznake dubine i ta mekoća, uz vrlo prisutne kvaščane arome, sve jasno upućuje na klasičnu metodu. Prilično ozbiljnu. Nije cilj samo osvježenje, ima tu kompleksnosti.
Jako dobro „klizi“. Brut, koji ostavlja slast na nepcu. Premda joj prvi susret na Korčuli nije stvorio visoka očekivanja, Martina priznaje da joj je ovo gušt 🙂 „Sve bolje i bolje sa svakim gutljajem.“
I meni je.. Postignuće, koje će tek pokazati što je. Premda i meni izgleda kao zadnja stvar koju se treba forsirati, ako nastave rad na pjenušavom Grku, mogli bi napraviti nešto što bi na slijepo ubacio u najozbiljniji šampanjski line up.
Zure, Elysion, 2016.
Cijena: 350 kn u podrumu
Napokon. Tradicija bijelog prošeka nešto je o čemu se može samo čitati u starim knjigama. Jako starim knjigama.
Behold! I give You… Elysion!
Poput korice naranče u kolaču, slatki Grk posjeduje osvježenje u slatkom grožđanom soku. Sušene marelice i bagremov med u mirisu i nešto moćno… grožđice 🙂
Svakako „zarazno“ poput tih prirodnih grickalica. A manje zasitno.
Aromatična punoća ne leži na nepcu, težina je tako raspoređena da cjelina osvježava poput naranče u šerbetu za baklavu. Čak i „gorčina“ uzdiže doživljaj ovog zaboravljenog recepta.
Privučen poput pčele na cvijetnu pelud… zadovoljno zujim 😛
Dnevnik vinopije 
Ovi su potpuno sishli s uma s ovim cijenama, majke mi. Ne mislis da bi i to trebalo prokomentirati, ili samo nekako kontas da mozda iduci put ne bi bio jednako dobrodoshao? 🙂
Pretpostavio sam da se primjedba odnosi na pjenušac i prošek, a to je već prokomentirao tvoj kompić na kpk navodno pa se čudim sad tebi. Jednostavno, imam ja gdje doći i biti i na Korčuli i bez Zureta, nego nisam spominjao iz istog razloga iz kojeg nisam spominjao i Bibichev Aleph, jer cijena ovdje nema veze s komercijalnim rezonom, ovdje je u pitanju statement. To su toliko male količine da se proda svaka boca po toj cijeni, ne bi pokrila troškove. Meni je drago da sam mogao zabilježiti nešto što smatram značajnim i uspjelim, podjednako i bijeli prošek i pjenušavi grk.
Još važniji razlog za ovaj dojam je poruka da 2016 Bartul nije reprezentativan, ali da je riječ o spletu nesretnih okolnosti koje se neće ponoviti pa inače odlična berba predstavlja iznimku od pravila. Koliko pamtim i sam si mi potvrdio prepoznati karakter i značaj tog vina.
To sto ja imam nacelno pozitivno mishljenje i nacelni interes za ona njihova vina koja sam tijekom zadnjih godinu-dvije usput probao nema s ovime apsolutno nikakve veze. A ovaj stari i dosadni pjesmuljak o vinu-statementu (i cijelu ovu ostalu prichicu o amortizaciji koju si, ocigledno, popushio nekriticki od samih vinara) ti, kao sto znas, rastavim na dugmice u tren oka. Ajde, zamolim te lijepo, Trifke. Poanta, a i to dobro znas, uopce nije u tome.
Očigledno je jedino da se prestiž ostvaruje i kroz cjenovno pozicioniranje. Meni najdražu definiciju cijene sigurno znaš, kao iznos koji je netko spreman platiti. Jesam li ja spreman platiti taj iznos? Na žalost, definitivno nisam.
Bi li radije da sam u životu ostavio za ovakve stvari više nego za neke druge? Budi siguran da ne žalim ni za jednim dobrim iskustvom koliko god me koštalo, ali za lovu (nebitno kolikog iznosa) koju sam ostavio za stvarno očiglednu prevaru tipa konoba Bako u Komiži bi se ubio. Ali najprvo ipak one koje smatram da su me prevarili. Što ovdje nije slučaj ako na to ciljaš.
Skoro svaku večer otvorim jednu bocu nekog vina koje ranije nisam otvorio. Zadnjih stotinjak dojmova ne jurcam nikakve “milestones” tipa jubilarne dojmove, još manje klikove. Objavim samo ono što smatram značajnim iz ovih ili onih razloga. Hrpa dojmova završila je samo kod vinara ili distributera ili dr koji su mi poslali uzorak. Kao što bi trebao znati dosad, nitko me ne instruira i nemam nikakav razlog ne reći point. Ali sori, meni poanta ovdje uopće nije cijena. Da, skupo je i nema veze s realitetom. Točka. Vrlo vjerojatno će se prodati sve namijenjeno prodaji. Tržište će reći svoje, a ja da ih savjetujem (vinare) bi vjerojatno slično sugerirao…
Dakle, uopće nije tema da ti za te novce dobiješ Ambonnay Marie Ledru u specijaliziranom wine shopu u Brislu ili Lanson Extra Age u bolje opremljenom supermarketu. To je jasno u startu. Ono što jest meni poanta je da bi ti prvi radije odabrao ovo nego potonji Šampanjac (moje mišljenje).
Ali, evo ako plasiraš po ovoj cijeni, založit ću se da dobiješ dobar rabat 🙂 🙂 🙂 Što znači da ipak moraš prvo probati robu 😉
Sto je ovo, Apologija? 🙂 Prva reakcija, nazalost, samo na brzinu i u prolazu. a) Prva stvar koju bi trebalo jos malo razloziti da se, onkraj ready-made konstatacija, dodje do relevantnijih poanta, je prva recenica tvog dogovora: “Očigledno je jedino da se prestiž ostvaruje i kroz cjenovno pozicioniranje.”. Ma da??? Kod tebe to pali? 🙂 🙂 :-)…. b) Ti govoris o specijaliziranim wineshopovima ili bolje opremljenim supermarketima, a u gornjem post-u jasno navodis cijenu kod proizvodjacha. Kad si vec spomenuo, makar i nasumice, Ledru… Cisto za usporedbu, ja sam kod nje njen Goulte’ Vintage (nedvojbeno kult vino i u samom vrhu kvalitete bilo cheg sto se nudi u toj kategoriji) kod nje placao zadnji put nesto sitno ispod 30EUR, dakle, manje-vise tri puta manje nego ovaj spumantizirani grk. Ne znam sto tebi govori ta cinjenica i smatras li ju uopce zanimljivom ili mogucim povodom za razmishljanje u ovom kontekstu. Ja znam sto bih se ja prvo zapitao: kako to da Ledru, kad bi htjela, obzirom na ekstremno male kolichine i na visok, planetarni prestizh (pitam se kako je samo ostvaren, i to na toj razini, kad vino prodaje prakticki za kikiriki??), Goulte’, ili bilo svoje drugo vino, ne prodaje za 3 ili 4 ili 5 puta vishu cijenu? Mozda je, za razliku od ovih genijalaca u Lumbardi,Mozda, naprosto, ne radi, jadna vina na dovoljno prestiznom mjestu da bi se uopce mogla usporedjivati s korchulanskim vinogradima gdje se vinova loza obradjuje jos od kad je lukavi Odisej u Alan Fordu zajashio onog drvenog konjica? glupa?? Mozda ona, kad chuje rijec “prestizh”, misli na nesto potpuno deseto u odnosu na ono na sto ocito mislis ti kad si napisao ono sto citiram? Mozda nema vremena razmisljati o “prestizu” jer ima dovoljno posla vec i s “vinom”? I tako dalje…
A sve to si ti napisao svodi se i dalje na staru, dosadnu mantru o tome da a) bilo koju cijenu bez ostatka opravdava necija spremnost/sposobnost da ju plati, b) burazu je cilj ostvariti “prestizh”, a ocito je, kazes, da se to ostvaruje time da zvekne cijenu od 600 HRK franco cantina.
Kratko: to sto se nesto MOZHE (na trzistu ili u nekoj drugoj sferi zivota) uopce ne znaci automatski da se to, samo zato jer se u danim okolnostima MOZHE, i MORA, ili pak da je sve sto se MOZHE nuzno odlicna ideja.
Sve ovisi o kontekstu.
A kakav je tocno kontekst u ovom konkretnom slucaju ove boce spumantiziranog Grka od 600 HRK franco cantina, e, tu se ochito prilichno razilazimo.
Ja bih u pitanje doveo i kvalitetu/strukturu trzista, i definiciju prestizha u kontekstu kako kulture, tako i relevantnog trzista.
A ti ocito mislis da je sve suuuperrrr 🙂 🙂 🙂
Ili ti se, kao sto sam shaljivo prokomentirao u prvom post-u, naprosto ne da temeljitije zaplitati u te mutne i nezahvalne teme: sto je zapravo i slucaj, a sve ovo drugo sto pishehs je magla 🙂
A i to sto ja pishem je isto potpuno umobolno, mogao sam stvarno unaprijed pretpostaviti da ces opstruirat raspravu uobicajenim floskulama… 🙂 🙂 🙂
“Hopa cupa nas dva skupa” 🙂 Ajde, možeš ti jače oplesti. Ne moraš se zbog mene suzdržavati. Nego, želiš li probati “spumantiziranog Odiseja” ili ne?
Inače sam prije kušanja bio i sam nabrijan da ga penaliziram zbog drske cijene, ali sam se sjetio da treba nama apologetnim vinskim snobinama i “opinion mejkerima” koji smo svi isti, također osigurati bočicu za probu pa sam izračunao da pola punjenja ode na ovakav “prestiž” :-), koji se barem u mojem slučaju ne može kupiti. Možda stavim i Gazdu na blogroll 😀 😀 😀
Sad se vraćam svojem pravom poslu u kojem se bavim upravo rečenim pozicioniranjem u svijesti konzumenata, kakav sam još uvijek i sam. Hik!
OK, znachi i dalje se “pravish Tosha”… nista, odjavljujem se zbog manjka interesa i zbog toga sto mlogo sipash floskule, a malo, ili nishta, rezonirash 🙂
Hvala ti na ponudi, ali nekako mi se chini da ja nisam ciljna skupina ni te vinarije, a jos ponajmanje ovog vina, pa stoga ne bih mirno spavao da makar i jedna od tih rijetkih i precioznih boca ne stigne do nekog idiota kojem je i namjenjena, a za mene ne brini, ja cu se vec nekako utjeshiti 🙂