Taj papreni miris vina se osjeti i u samom grožđu iz kojeg je nastalo.
Paprenost skoro više i ne spominjem u kontekstu vinske deskripcije. Kad jednom doživiš tu senzaciju u Schioppettinu, nijedan papar više nije ni blizu 😂
Doslovno, grožđe miriše na papar. To znam jer sam brao baš ovo grožđe koje se sada osjeti već u mirisu…
Papar, koža, šljiva, a na nepcu asketsko tijelo Schioppettina kao da stvara dva odvojena doživljaja. Prvi, voćno-začinski i lakše uočljiv. Drugi, zemljano-mineralni, dublji, koji ostaje nakon gutljaja odzvanjajući u valovima.
2016. godina u Cialli je bila jedna od najboljih berbi, koja je ostvarila i kvalitet i kvantitet. Dok su pumpe pretakale preševinu, u zraku se osjetio barut, sada koncentiran u vinoznoj formi.
Barut ili “puščani prah” notorna su asocijacija zbog čega je možda sorta i dobila ime. (schioppo je arhaični naziv za kratku pušku)
Schioppettino nije sorta koju bi olako preporučio svima. Posebna je i previše opskurna premda se odavno dokazala da u “cru” položajima kao što je Cialla daje materijal za neočekivano dugovječna i unikatna, vina finese. Možda je baš zato volim jer nije za svakog. Isto tako, nitko ne može osporiti njenu jedinstvenost.
Kao da samo vino nije dovoljno unikatno, svaka boca Schioppettino di Cialla je numerirana. Dugo vremena ih nije bilo toliko pobrojano, jer Rapuzziji Schioppettino di Cialla prave samo iz plodova dovoljno starih loza. Zato je berba 2016 posebno uspješna. Bit će dovoljno boca da se sačuvaju za desetljeća. Kad se paprenost u potpunosti stopi s kičmom u novoj cjelini u kojoj je aromatsko neodvojivo od strukturnog.
Dnevnik vinopije 