Dnevnik vinopije

 

Kao netko tko je bio blagoslovljen čarolijom vina možda i više puta nego je zaslužio, uvjeren sam da se takvi trenutci ne mogu niti planirati, još manje kupiti ili posjedovati na bilo koji način. Pravom vinu pripisujem magiju takvog trenutka koji uključuje um, srce i dušu. Opijenost potpunim smislom.

Skraćeno, Ops!

😀 😀 😀

Doživio sam Ops! trenutak s Brkićevim vinima. Ne na ovoj radionici u Osijeku, već puno ranije. Osječka je radionica samo potvrdila ono što sam očekivao. Ono što je taj Ops! trenutak davno rasvijetlio. Da je Žilavka sorta neusporediva potencijala i da je Brkićeva Hercegovina opravdala i nadmašila očekivanja. Vertikala Mjesečara ne demonstrira ništa što nismo trebali odavno osjetiti. Osim da je danas teško ostvariti jednostavnost. Jer čini se tako prirodnim da osjetim grožđe iz berbe otprije deset godina, tako normalnim sve ta hladna eteričnost, glatka fenolnost i kameni tonus prožet voćem, zrelijim ili zelenijim, ovisno o godištu… zato ne bi po tko zna koji put govorio o Mjesečaru kao biodinamičkom vinu niti kao o autorskom djelu, premda je i jedno i drugo.

Zbog jednog je drugog razloga Mjesečar presudno važno vino. Mjesečar nije napravljen da se svidi! U smislu da Mjesečar nije proizvod koji po definiciji mora zadovoljavati zahtjeve tržišta. (Pri tom, svejedno nije mutan, čak niti volatilan.) Mjesečar je ideal vina koje je to što je zato što takvo treba biti, a ne tržišna kategorija. Hoće li se nekome svidjeti ili ne, pitanje je osobnih afiniteta, ali nitko ne može osporiti Mjesečara.

Brkićeva interpretacija Žilavke ne staje na Mjesečaru. Njegova Greda, Limousine i meni draga bazna Žilavka možda su i važnija referenca za identitet Žilavke…

kao što je Plava Greda (ili na radionici otvoren Crveni Mjesečar) prevažna referenca za Blatinu.

Prije Brkića, na WineOS nastupili su „prirodni vinari“. Na radionici pod naslovom „Čista priroda, vina bez kompromisa“ predstavili su se Denis Bogoević Marušić (Križ), Ivan Kosovec, Aleksandar Todorović i Bojan Baša te Daniel Bastijančić iz Lunike u Istri. Nakon uvodnog Blasiusa 2016., predivne Malvasije Dubrovačke iz eksperimentalne produkcije mladog Petra Crvika, krenula su više ili manje uspješna, ali definitivno karakterna vina s Fruške gore, Pelješca, Moslavine i Istre.

Zajednički im je pristup prema vinarenju kakvo je bilo, prije nego što smo kao društvo usvojili tehnologiju i kemiju koja je donijela više štete nego koristi. Povratak prirodi nije im „noviji trend“ već put na kojem je oduvijek trebalo inzistirati.

Sviđa mi se to. Ima smisla. Premda isto ne vrijedi za baš svako vino koje smo mogli probati, ali za razliku od bezličnih izmanipuliranih konvencionalnih vina – baš svako bi rado probao ponovo, u novoj berbi ili istoj, u nekoj novoj životnoj fazi vina.

Škrlet Selekcija Ivana Kosovca blistao je u verziji 2017., koja još nije punjena, premda je zbog više sile preskočeno nekoliko godišta. To mi je bilo osobno važno jer se potvrđuje, na radionici također rastočena, Selekcija 2011. (Pojavu Škrlet Selekcije 2011 vina prije pet, šest godina smatram bitnim trenutkom hrvatske vinske povijesti.)

Premda smo završili s ekstremnim Lunikinim Teranom Carbun 2015., da moram odabrati jedno vino koje me najviše obuzelo na toj radionici (pa i cijelom festivalu) to bi bio Plavac Mali. Križ Plavac Mali 2016. pripitomljenih tanina i zatomljene energije djeluje kao sirovi, mladi Plavac iz Miloševe bačve, ali toliko dobro uravnotežen da se bojim slutiti kakav će tek biti s vremenom u boci. Vidim Ops! trenutak 😀

Što se festivalskog dijela tiče, u idealnom ugođaju Muzeja okusa okupilo se čak 60-ak izlagača. Neke vinarije nisu nastupale u Zagrebu pa sam tako napokon probao Mačkov podrum s Fruške gore ili Brzanova iz Makedonije, međutim Ops! trenutak tu neću pronaći

Pronašao sam zato nešto donedavno nezamislivo. Vinarija Povratak iz Žepča u Bosni (!?!) radi s nekim zanimljivim sortama. Svaka čast za Palavu i Cabernet Franc.

Rose 2017 zanimljive vinarije Vinum iz Sremskih Karlovaca je još jedan neočekivani „standout“.

Ali, pravi standout su ova dvojica „divljaka“. Stipe Đuzel i Mate Jerković pojavili su se kao izlagači !?! „Izlagači“ zvuči malo nategnuto jer uglavnom nisu bili na svojem štandu, ali vina su bila lijepo izložena 😀 Međutim, Jerkoviću, nema te nigdje, godinama, da bi potegnuo iz Runovića do Osijeka 🙂 Legendo 😀 Mračaj je ponovo dostojan reputacije, a i Kujundžuša je uvjerljiva, tonična i energizirana.

Matković je pokazao Graševinu malo drugačiju i puno toga od čega se posebno istaknuo Crni Pinot 2013. Kad smo već kod Pinota, već godinu za godinom, ozbiljan Crni Pinot nastaje u kući Sontacchi, zbog čega je bilo zanimljivo probati „bebu“ iz podruma, PN 2017.

 

Već je to bilo dovoljno razloga da posjetimo Osijek, ali i još nešto. Osijek, kao i mnogi drugi gradovi su tu, svi smo bili u njima naravno, više puta na kratko ili u prolazu, da ih zapravo nikad nisam doživio. Ne kažem da sam ekspert za neki grad ako sam prenoćio u njemu, ali ipak je dojam drugačiji. Lijep je Osijek. Odnosno ima duše. Doduše 🙂 , restoranska scena čini se uvjetovana ziheraškim ili „političkim“ pristupom, ali teško je tvrditi temeljem dva, tri lokala pa bolje da šutim 😀

Osijek ima i Željka Garmaza, čovjeka koji može organizirati ovakve radionice i okupiti raznolike izlagače. Zbog kojih sam uzeo godišnji i otišao do Osijeka usred siječnja.

Dobra odluka.