Cijena: cca 70ak kn kod vinara (siječanj 2012.)

Mračaj predstavlja vrhunski raritet. Vinar Jerković inzistira da Rudežuša nije isto što i Trnjak, a Mračaj je 100% Rudežuša. Dakle, raritet nad raritetima.

Koju uopće čašu mogu odabrati za ovo vino? Vjerojatno ću najmanje pogriješiti s čašom za Crni Pinot.

Mračaj nije opulentno vino juga Dalmacije i ne treba mu široka čaša, ali ipak je splet unikatne aromatičnosti koju treba osloboditi u prikladnijoj čaši od univerzalnih čaša za bijela vina…

Polutransparentna krvavo crvena boja ljubičasta odsjaja.

„Opojne mediteranske arome i čisti planinski zrak žeste se upravo na padinama Mračaja te kao takve ostaju zatočene u kapljama ovoga vina! Neka njegova radost poteče i Vašim žilama!“

Stvarno je tako kako piše na butelji. Terroir već na nosu… zemlja i makija… kao da govori nekim drugim jezikom i to tiho… šapat koji opija, ovo nije nos koji se pokušava svidjeti već beskompromisan uvid onome tko želi čuti.

Gutljaj, dva… ili ništa više nije jasno ili šapat postaje pjesma… istovremeno aristokratsko i narodno, mekano i robusno, takvo tkivo kakvo nisam do sad nikada doživio u vinu ovog podneblja. Mračaj doslovno pročišćava. Hm, znači zato je vino plemenito piće 😀

Potpuno nekomercijalno vino koje će malotko razumjeti. Toliko neopterećeno bilo kakvim diktatima tržišta da graniči s umjetnošću. Umjetnost prirode i stvaranja. Toliko jednostavno. Prekrasno vino. Rijedak privilegij.

Na fotografiji je staro godište jer novo još nije bilo etiketirano. Zahvaljujem KraljVidović Photography studiju.

Cijena: 121,04 kn (veljača 2012.)

Jedna od svjetski relevantnih vinskih kuća Argentine dostupnih u RH je i Terrazas de los Andes, a jedno od sve češćih sorti na etiketama je Malbec, odavno proglašen „sljedećim Shirazom“ u smislu popularnosti.

Nije neobično da iz Mendoze u Argentini dolaze vina s izrazito „high altitude“ vinograda, ali svejedno impresionira podatak o čak 1067 metara. Vinarija je dodatno naglasila informaciju o značajnim fluktuacijama između prosječne dnevne i noćne temperature u vinogradu od 15 stupnjeva Celzija.

Ovaj Malbec proveo je 12 mjeseci u barrique bačvicama (80% francuski, 20% američki hrast), od čega je 30% vina dozrijevalo u novom hrastu. Obzirom da je od vrste drva možda još značajnije kako je ono tostirano, za svaki sam slučaj 60 minuta dekantirao vino 🙂

Vrlo izražene voćne arome na nosu, zrele trešnje, suhe šljive i grožđice… ali ne prenapadne! Dodir vanilije i dima od bačve također je doziran i dobro zaokružuje doživljaj tako da se ta zadimljena senzacija lako može opisati i kao duhan ili slična aromatska odrednica.

„Great body, structure and volume; a powerful wine. Despite its concentration, its round and ripe tannins provide a soft and young character, that anticipate great aging potential.“ Malokad se čovjek može pouzdati u natpise na etiketi, ali ovaj put je stvarno tako. S tim da tanini nisu još uvijek baš tako zreli i zaobljeni, ali to niti najmanje ne ometa doživljaj mladog i voćnog karaktera, punih ustiju „mesa“ bez „masnoće“ i s dugačkim završetkom…

Lijepo acidična kičma stvari drži na mjestu tako da ni u jednom segmentu nije prenaglašeno… sve u svemu iznimno dobro vino i jedan od ponajboljih Malbeca iz Novog Svijeta dostupnih u RH.

Minus 4!

Cijena: 99,90 kn (siječanj 2011.)

Za razliku od Reserve, Gran Reserva je ipak završila u grandioznom dekanteru na 60ak minuta. Ponešto dima ponešto vanilije od drva, toplina 14,5% moćnog vina, prodorno na nosu, ali ne pekmez već slatko od voća. Intenzivan nos pun aroma i slutnje da će gutljaj biti prava bomba ekstrakta.

Srk, žvak, gut!?! Daleko od toga da nije bomba, ali zdravih, izvrsnih kiselina. Suho, međutim doživljaja prema „slatkome“ jer jako je voćno aromatično, ali nimalo artificijelno, a brojni tanini također su „slatki“… Alkoholi srećom neprimjetni.

Moćno! Ali vrlo vješto, nimalo pretjerano ni u jednom segmentu. Izvrstan Čileanac kojeg treba prozračiti da „otvori dušu“, desert s višnjom na vrhu za veliki „mljac“ 😉

Minus 4.

Cijena: 64,90 kn (siječanj 2011.)

Čileanska dolina Maipo odakle dolaze vina Tarapaca, također iz portfelja San Pedro, jedna je od najvećih u Čileu, najbliže glavnom središtu Santiagu. Nekako pri sredini, nije isturena niti sjeverno niti južno. Strani izvori ionako tvrde da je unatoč vizualnoj izduženosti Čilea od juga prema sjeveru, za vina Čilea važnija apelacija zapad-istok, obzirom na maritimne, odnosno planinske utjecaje i druge geološke čimbenike.

Mislim da mi je baš zbog te informacije svojedobno postalo jako važno saznati precizno porijeklo grožđa i tako postepeno razviti i sluh za apelacije, tlo… i jedno pa drugo pa treće i eto nas na početku 🙂

Čile je nadaleko proslavilo pristupačno i monosortno vino upravo od Cabernet Sauvignona. Tarapaca Reserva posjeduje taj intenzivan „Čileanski“ šnjof. Ljubičice i izrazito „taman“, mračan karakter crnog zrelog ukuhanog voća kupina, crnog ribizla i borovnica… svega 🙂 Uključujući i drva, koje ipak neće smetati većinu vinopija. Kod ovako bogatog nosa pitanje je da li je svega čak i previše…

Prvi gutljaj ostavlja dojam dubok do srži. Težina ekstrakta pada na želudac snagom 14% alkohola, ništa neobično za Čileanske suhe Cabernet Sauvignone. Gorko-slatki brašnjavi tanini, integrirane i vrlo mliječne kiseline, crno voće i tamna čokolada u aromatskom profilu, sve skupa nepogrešivo Čile. Nedostaje tek onaj „soil-to-glass-transfer“ koji nedostaje i najskupljim primjercima iz Južne Amerike.

Tarapaca reserva nudi puno tijela u tipičnom modernom stilu Čilea, prezentira ga samouvjereno čvrsto i tehnički besprijekorno. Vino ovakve strukture odabir je uz začinjenu hranu, mesna i masna jela i bogate umake gdje bi trebalo odigrati besprijekorno… CS koji će se svidjeti mnogima i koji se unutar svojeg konteksta i meni jako svidio. 3do4

Cijena: cca 130 kn (prosinac 2011.)

Da nisam osvojio ovu butelju u nagradnoj igri 🙂 pitanje je kad bi se konačno i Roxanich pojavio u Dojmovima. Roxanich je u par navrata „spasio situaciju“ u restoranu jer na vinskoj karti nije bilo prikladnije opcije za te novce. Jedini moj problem bila je cijena u maloprodaji, ali primjetio sam korekciju na niže…

Međutim, Ines u bijelom neobično je vino čak i za Roxanich opus. Suho, nefiltrirano, produljeno macerirano (3 mjeseca), odležalo u drvu 3 godine… sve to je očekivano za vinariju Roxanich, ali 7 sorti u vinu?!? Sreća da je svih 7 sorti grožđa odmah pomiješano prije fermenacije i maceracije 🙂 Obzirom da je ovo autorsko vino nazvano prema vinarevoj supruzi, pitam se je li gospođa tako komplicirana da je vinar morao iz 7 sorti kombinirati adekvatnu kupažu 😀 Ali kad bolje razmislim možda bi i sam morao posložiti jedno vino s barem 14 sorti 🙂

Zatim sam se namučio s još jednim pitanjem bitnim za čovječanstvo, a to je koju čašu odabrati. Eci peci pec i odabirem čašu za Crni Pinot pa kud puk´lo da puk´lo. Nije puklo.

Dosta sjaja i bistrine, ali radi se o vinu jantarno-narančaste boje.

Šnjof, šnjof?!? Livadski med (a ne bagremov što je netko negdje napisao, molim vas ljudi, pripazite malo) i kap tropskog voća, štogod mi to značilo 🙂 Podsjetilo me na Benvenutijeva slatka vina i našlo bi se još puno toga što je Gastro prijatelj Davor lijepo detektirao, ali usuđujem se izdvojiti sušene marelice, smolu crnogorice i tako to 😉

Više raskošno negoli kompleksno na nosu, ništa presuptilno doduše, nos tu vrlo nedvosmisleno galami, a istovremeno je bajkovit, kako i priliči „macerisanim vinima“ 🙂

Srk, žvak, gut?!? Ne znam u kojoj bajci žive supružnici, ali vino je nakon nosa nedovoljno puno i pomalo „mwhee“… u odnosu na očekivanja nakon nosa uobičajena tvrdoća i oporost neočekivano su… čekaj malo… sad sam i sebe zbunio 🙂 Vraćam se bilješkama: dobrodošla slanost na nepcu koju će prekriti skoro gorkasti bijeli tanin u završetku, 13,5% alkolhola nisu problematični, osjećaj težine dolazi valjda od cjelokupne pomalo nezgrapne strukture, kiseline ne strše, ali nisu na pravim mjestima, drvo nije problem ni na nosu ni u ustima već doslovno u povratnom okusu…

Prošlo bi sve to skupa da se ne radi o vinu koje ipak košta i koje je prilično pompozno. Istina je i da je značajno bolje leglo uz klopu od nekih drugih vina produljene maceracije koje sam probao što mu diže „ocjenu“. Zapravo, na sveukupnom dojmu uopće nije nimalo loše, ali od Roxanicha sam konzumirao i boljih butelja (crnih) i zato očekivao više. Ipak, jedno odvažno vino za 3do4 u svojoj kategoriji.

Još samo da ne zaboravim nabrojati sorte premda je to potpuno nevažno u ovom vinu: Rizling talijanski što je fensy naziv za Graševinu 😀 ,zatim Tocai Friulano što je zabranjeno koristiti pa ćemo reći Friulano ili „jednostavno“ Sauvignonasse he he, pa Sauvignon, dakle Blanc 😛 potom Vermentino (svaka čast na ovome zbilja), pa malo Prosecco što zapravo nije sorta ali se valjda zna na što se misli i na kraju Pinot bijeli i Pinot Sivi.

Cijena: 54,98 kn (prosinac 2011.)

Upisao sam Manzoni u tražilicu na Dnevniku Vinopije i dobio odgovor „Sorry, but you are looking for something that isn’t here.“. To stvarno nije u redu. Vrijeme je da se napokon razotrije enigma – što je to Manzoni?

Čovjek bi pomislio da je Manzoni nešto talijansko!?! I bio bi u pravu…

Na nosu se odmah osjeti grožđe. To mora značiti da je aromatična sorta zar ne? 😀

Ali kako je tome tako ako se zna da je Manzoni Bijeli križanac Rajnskog Rizlinga i Chardonnaya?!? Kao da vidim prof. Luigija Manzonija kad je vidio svojih ruku djelo: „Preposterous, and yet it just might be crazy enough to work“ 🙂 Međutim, talijanski izvori poznaju Manzoni Bianco koji je nastao križanjem Rieslinga i Pinota Bijelog?!? Da nije netko od pismenijih lokalnih autoriteta pogrešno preveo Weissburgunder 😀

Uglavnom, Manzoni Jarecov iz 2010. u čaši je svijetložute boje, puno cvjetića na nosu, zatim spomenutog „muškatnog karaktera“ po grožđu, a pomalo i medeno, ali s nekom oštrinom koja je možda vinska aroma, a možda i nije 😉 Aroma satanica.

Kako bilo, u ustima je evidentan ugodan polusuhi izričaj. Iznenađuje lakoćom i glatkom teksturom koja klizi preko nepca kao filmom obložena tableta 😉 Zato jer je tu i „rizlingovska“, ali dosta citrusna kiselina koja naknadno nastupa iz dubine koju ne očekuješ da postoji.

Zbog polusuhe strukture doima se daleko punije, a s 11,9% alkohola izrazito pitko. Unatoč određenoj disharmoniji stvara užitnost i prenosi stilistiku koja predstavlja današnje Zelinsko vinogorje. Vrlo simpatično. Kome se ne bi svidjelo…

Cijena: cca 35 kn kod vinara (veljača 2012.)

Mosla-vina 🙂 Škrlet bi trebala biti prva asocijacija, ali pitam se je li tome tako… Unatoč dugoj tradiciji, Moslavina je tek na početku svoje afirmacije i jedan od vinara kojem je više stalo da promovira Moslavinu negoli da čim brže proda svoja vina je upravo Ivan Kosovec.

Da, napokon sam upoznao čovjeka koji je pod svojim imenom već dulje vrijeme komentator i ovih stranica i na čiji sam Škrlet slučajno naletio prvi put na prošloj Vinistri, tada još nesmireno vino, ali i potpuno drugačije od bilo kojeg Škrleta kojeg sam probao.

Kao i većini ambicioznijih vinara Moslavine, Ivanov je vinograd također u Volodersko-ivanićgradskom vinogorju, ali njegova filozofija je inzistiranje na maksimalnom neintervencionizmu o čemu smo imali preko nekoliko polemika na ovim stranicama 🙂

Zlatnožute boje u čaši i vrlo neuobičajenog nosa za Škrlet kakav poznajemo. Slatkasti kompotni mirisi zrelog voća upućuju na kasniju berbu i skoro pred-predikatnu zrelost grožđa. Ipak, nos nije „predikatan“, nije nimalo težak ili napadan. Svježina je zapanjujuća, dunje i blage cvjetne arome dovoljno diskretne.

Srk, žvak, gut !?! Ukoliko je nos neuobičajen za Škrlet, onda je tek gutljaj stvarno neobičan 🙂

Suho, prezentnije „na rubovima“ nego u tijelu kojeg opet ima sasvim dovoljno obzirom na berbu i znakovitih 11,3% alkohola… to pruža okvir u kojem se događa usklađena igra osnovnih komponenti. Jer je jednako tako vino zarazno pitko, svježe, s integriranim kiselinama dodatno ugodnim u samom finišu…

Vrlo sretan spoj obzirom na ekstremno problematičnu godinu i pred-potopnu berbu u Moslavini.

Najbolje od svega, vrlo nepretenciozno vino koje pruža neopterećenu pratnju uz jelo ili temu za razgovor. O potencijalima sorti na primjer 😉

Cijena: 74,50 kn (24.01.2012.)

Obzirom da nemam mogućnost arhiviranja vina, jako volim kad naletim na neku staru butelju, na nekakav povrat po sniženoj cijeni, nečega čega ima još 5, 6 butelja. Osobito kad nakon otvaranja otkrijem da je čep izdržao sve te promjene godišnjih doba zadnjih deset godina.

Cabernet Franc kuće Batič, vipavski vinorodni okoliš, številka steklenic 2.300 🙂

Prazneći butelju u dekanter veselio sam se pogledu na skoro smeđu boju zrelog vina s tamnim, bakrenim odsjajem.

Šnjof, šnjof?!? Isprva se definitivno činilo kako je dobrano prošlo svoj vrhunac. Zato sam ga ostavio barem sat i pol u dekanteru prije prvog kušanja.

Ozbiljan nos …bagremov med i namaz od smokava, kompleksan? …suhi šipak i sušene višnje, donekle dubok? …lišće i ono što se zna opisivati kao mirisi jesenje šume.

Nos poziva na kušanje, ali još više govori „Stani“, „Polako“…

I dobro je da je tako 🙂 Jer ipak, s prvim gutljajem misterij je rasplinut. Premda još dovoljno živo i pre-interesantno, Batičev Cabernet Franc iz 2001. godine jednostavno se počeo „raspadati“… kiseline vuku na svoju stranu, tanini na svoju, tijelo je tu negdje između izrazite suhoće i 12% alkohola 😉 Čak je i tekstura smežurana kao koža prerano ostarjela čovjeka… sanjivo vino…

Unatoč svome opadanju, vino je dostojanstveno i strahovito zanimljivo i tko ne može svaki dan otvarati ozbiljnije odležala vina, mora iskoristiti ovakvu priliku. Tih 11 godina i nije osobito dugo za stvarno vrhunski Cabernet Franc, ali teško da je i vinar predvidio da će baš toliko stajati neotvoreno, svakako ne na nekom skladištu ili polici.

Ipak je vino još uvijek potpuno zdravo i svakako dovoljno živo, a poučno i opojno iskustvo koje pruža je neprocjenjivo. Zato mi je drago da sam naletio na ovo vino. I ovakvo mi se čini puno bliže ideji Cabernet Franca negoli mnoga vina dostupna u Hrvatskoj i radije bi ga odabrao negoli većinu… posebno kad mu je nakon cijelog dana u dekanteru udahnut novi život. Život koji je pružio vinsku esenciju Cabernet Franca, reduciranu, ali impresivnu.

Da nisam tjedan dana uoči otvaranja Batiča imao sreću uživati upravo u „Loirskim originalima“ iz regija Chinon, Saumur-Champigny i Bourgueil, vjerojatno bi dodijelio neku ocjenu dojmu, ali sad imam potrebu ostati suzdržan 😉

Cijena: NA (prosinac 2011.)

I ovu butelju sam dobio na poklon. Označena No 6238, enolog Zdravko Dujmović 🙂 Moram priznati da mi se sviđa ta praksa u kojoj se uz obiteljsko ime na etiketi potpisuje i enolog.

Zrela voćnost na nosu, šipak i višnja, mirodije… profinjen štih, nježno na nosu.

U ustima, iznenađuje trajanje nakon dobrog gutljaja jer tijelo se isprva čini „prozirno“ kao kod mnogih Blatina, ali zapravo se radi o „nenametljivoj punoći“ i sasvim je dovoljno ekstraktno da ispriča svoju storiju. Podsjeća na „stare Blatine“, odnosno na moja prva iskustva s vinima ove sorte koja nisu baš tako stara. U svakom slučaju aromatičnije i vrlo konkretno uz malo „metalnosti“ koja meni profanizira u cjelini izniman dojam.

Lijepa i ugodna Blatina koja nudi autentično iskustvo i s par herbalnih nota doima se kao „lijek“ koji, eto, ima 13% alkohola 🙂

Stvoreno za uživanje uz dobro jelo i sve bolji i bolji doživljaj s vremenom i svakim novim gutljajem. Živjeli!

Cijena: NA (prosinac 2011.)

“Nije dostojan da pije vino onaj koji ga pije kao vodu” izreka je koja se pripisuje Hercegovačkim vinarima, a jedno od cijenjenih imena svakako je i Buntić, obiteljski podrum iz Miletina-Ljubuški.

Buntićeva Žilavka ne pije se kao voda. Više se pije kao „stijena“, stamene, nepokolebljive strukture, fokusirane aromatičnosti u harmoniji s nosom. Nos će prvi nagovijestiti mineralnost i poljsko cvijeće uz notu đumbira doduše, ali i dodir drevnog rustikalnog šarma. Evidentno izvrstan materijal, suho i slano osvježenje koje na nepcu donosi minerale u podlozi i zavodljivo jednostavnu floralnost… kamena livada, idealno punog tijela, idealnih 13% alkohola, sve besprijekorno uravnoteženo.

Međutim, rigidno slana struktura uz hranu postaje skoro slatka i unatoč pomalo kupusa u retronazalnom okusu (!?!), Buntićeva je Žilavka prava divota.