Cijena: 71,50 kn

Deklarirano polusuho, ali izražena pucketava svježina Rieslinga prevladava ostatak šećera koji se pojavljuje samo u analitičkim tablicama. Doduše, dok su u mirisu oštra limeta i zelena jabuka, na nepcu je doživljaj opušteniji, voće je zrelije.

Vremenom se na nosu otvaraju cvijetne senzacije i zagrijavanjem u čaši lagani ostatak sladora malo zamagljuje idilično blještavilo Rieslinga i asocijacije vodi u smjeru raskoši Kutjevačkog podneblja.

Srećom, niti u jednom trenutku doživljaj ne prelazi u sladunjavost. Ona je na pravi način kompenzirana dobrim suhim grip-om kojim se vino drži u ustima.

Cijena: 5 Eur

Dok se mousse od pjene spustio u čaši, pluteni se čep napuhao kao žaba. Vino Frizzante Bianco Seco ne govori puno o tradiciji vinarije Podere Cipolla zbog koje ova Malvasia dell`Emilia miriše na luk 🙂

Luk je sigurno sugestija, ali izuzetno zanimljiv nos je tu. Renesansan. Kao i Fratar Cipolla 😉 Dozirano funky vonj, a čvrsto i prodorno da može slijediti i nakon jakih crnih vina. Ispirač nepca doista. Možda me zato oduševilo čak i više od jako ozbiljnih Lambrusca koje Podere Cipolla pravi.

Koliko sam shvatio Denny Binija toga dana u Beču, Levante 90 je vino koje najviše voli i njegov djed jer je „isto“ kao što ga je on pravio u svoje vrijeme. Ovi vinogradi Malvasie Aromatice di Candie nisu toliko stari. Ali, jesu uzgojeni organski.

Ova „Col Fondo“ lokalna Malvasia s mjehurićima toliko je robusna, toliko naizgled jednostavna i svakodnevna, ali danas raritetna. Danas se ovakvim vinima dodijevaju atribucije „rustikalno“. A zašto ne „autentično“? Mogu zamisliti koliko se ispijalo ovakvih vina s 11% alkohola, a s toliko tijela, težine i vinoznosti.

Možda sam se šalio za luk, ali ne šalim se s vinoznosti 😉 Niti sušenim voćem koje zadominira mirisnim asocijacijama.

Osjetila počinju prizivati kakvu domaću salamu kojoj bi ovakav sočan mjehurić kontrirao svježinom grejpa, samo manje gorkog.

Uskrsnuće u boci. Podiže mutnu prašinu. Gravitacija.

 

Cijena: 29,98 kn

Vrlo plemenit Riesling na nosu, oštar vakuum, limeta, ogrozd, ali na nepcu puno opuštenije. Uz čvrstoću Rieslinga, osjeti se kako je priča „razvodnjena“ Sivim Pinotom, pa i Sauvignonom koji ipak značajnije doprinosi u aromatskom smislu.

Breg nije bolji od svojih sastavnih dijelova. Bolfanov Riesling i Sauvignon su uzoriti primjeri vina navedenih sorata u hrvatskim okvirima. Međutim za 30 kn !?! Breg je planina.

Svježina iz 2012.? Skroz. Sa stanovitom razdražljivom pitkosti koja priziva sljedeći gutljaj.

Tek nakon što sam skuhao rižoto s obilnim umakom od luka s pelatima rajčice i bosiljkom i origanom primjetio sam zanimljivu sugestiju sa službenih stranica. Rolada od telećih prsa punjena žemljama sa slanim krumpirom 🙂 Meni je moja kombinacija bila genijalna.

Pretpostavljam da je akcijska cijena u pitanju i kako su količine ograničene pa zato izostaje preporuka, ali nek ostane ovdje zabilježena ova odlična kupnja.

Cijena: negdje oko 125 kn

Ono kad je nešto predobro da bude istinito… presmooth i preuglađeno već u mirisu, prave boje, preprave… točno toliko vanilije koliko odgovara neopterećenom nepcu da pomisli na profinjenost, cedrovinu, kutiju duhana i slična sranja.

Priziva crveno meso, priziva sir, umak, sve „po knjizi“. Zemljeni tanini, ne preispolirani, ne previše kuštravi…

Dizajnirano da pokaže mineralnu senzaciju u aromatskom profilu i tu nastaje prvi oksimoron. Kao podloga za status „terroirskog vina“, ali je presavršeno. Terroirsko vino je napeto baš zato što nije savršeno. Uzbudljivo je i suštinski kompleksno. Mijenja se u čaši, transformira, ide naprijed, nazad, nestane i vrati se…

Ovo nije takvo vino. Ovo je dizajnirano da se svidi šupcima poput mene koji frkću nosom na trivijalne senzacije, na površna vina koja nestanu iz čaše.

No, sad kad sam to rekao, kad već ne osjećam pravu dubinu, energiju i hrabrost koja je potrebna da bi vino imalo dušu, mislim da je ovo možda najbolji damn Čileanac koji sam probao, a bilo ih je puno više nego što ovaj Dnevnik bilježi.

Upozorenje! Neće vam se svidjeti ako još cuclate GatoNegro ili Kaiken ili već sl. Ali, nije da je dostupno u svakom kiosku barem zasad ionako.

36% CS 36% + 21% Malbec + 16% Petit Verdot + 10% Merlot + 9% Syrah + 8% Carmenere iz Valle del Maule… Good job, but not quite my tempo 😉

Cijena: 84,98 kn

Tko se sjeća koliko je ovo vino koštalo u trenutku puštanja na tržište? Prije nekoliko godina ova butelja je koštala dvjestotinjak kn maloprodajne cijene.

Nije baš uobičajeno naći na domaćim policama ovako nešto. Fora je u tome da je ovo vino danas možda i bolje, a svakako zanimljivije nego kad se prodavalo po navedenoj cijeni.

Dodatno sretna okolnost je što je folija prozirna pa se jasno može vidjeti je li čep ostvario svoju elementarnu funkciju. Ni to ne bi bila neka garancija, ali razina vina visoka je u svim bocama i navodno se radi o svježoj trgovini izravno s Mendekovim podrumom. Dakle, ne radi se o povratu iz izloga zoo-shopa u Pakistanu, već nečemu što je čučalo u podrumskim uvjetima, dozrijevalo, da bi pokazalo kako nisu svi Plavci nakon 12 godina mlitavci.

Nakon četiri sata u dekanteru u čaši se otvaraju rogač, suhe smokve i kisela višnja. Boja je zagasita, intenzitet vrlo živ.

Polagano topeći svoju formu, slatka tanična zrelost sa hladnim kiselinama perfektno uklopljenim u cjelinu i potpuno inegriranim alkoholima (14%), doima se kao cvijet u pustinji.

Nota balzamičnosti u čvrstoj formi doprinosi viziji ovog vina, dok u ustima preostaju samo supersitni zemljani tanini.

Ne znam jel ovoga još ima na polici i koliko i to je jedini razlog zašto izostaje „formalna preporuka“. Ja sam svoje „sampleove“ ionako uzeo 😉

Malo je vina iz 2003. koja danas vrijede više nego prije pet godina. Ovo je jedno od njih. Ovo je divna prilika za isprobati kako izgleda jedan zreli Plavac u zavidnoj formi i to po cijeni koja predstavlja fantastičnu priliku.

Tema radionice Vinske čitaonice održane 22.12. u Vinodolu su kupaže bordoških sorti iz različitih podneblja Hrvatske. Među deset odabranih vina nalaze se mnoga od najboljih i najcjenjenijih hrvatskih crnih vina uopće. Nekoliko čuvenih vinarija nedostaje, ali su izostavljena zbog kritične prezastupljenosti iz pojedine regije, Istra npr.

Vina su pripremljena tako da su otvorena nekoliko sati prije početka te pretočena u dekantere uoči radionice. Poslužena su „na slijepo“ tako da nismo znali koje je vino u čaši.

Kako bi potencirali tenzije i involvirali svakog sudionika odlučili smo uključiti i valorizaciju u igru. Jednostavno rangiranje pokazalo se ne tako jednostavno kao što to ljudi obično misle. Uglavnom, družili smo se dobrih 3-4 sata 😀

Slijepa kušanja izrazito su zabavna na privatnim druženjima, osobito ukoliko uključuju igru detekcije. Nevolja je u tome da što više toga poznaješ teže ti je detektirati nešto sa bezrezervnom sigurnošću. Ne mogu odoliti paraleli sa svakodnevicom u kojoj se kao pravilo pokazuje da što si uskogrudniji i ograničeniji, to si rezolutniji i sigurniji u stavovima.

Srećom, više naučiš ako pogriješiš u procjeni nego ako pogodiš. „Reassurance evokes epiphany“ 🙂 Ništa nisam naučio kod svih onih vina koja sam ispravno prepoznao. Samo sam potvrdio što sam već znao, a još gore ako sam pomislio da sam jako pametan zbog toga.

Ova je radionica potvrdila još nešto. Koliko su ocjenjivanja vina površna i nepogodna za bilo što imalo nekonvencionalno. Svako od ovih vina je istinski kompleksno u smislu da se mijenja i transformira u čaši. Nešto što ti je prvi tren bilo najbolje, nakon nekoliko minuta više ti nije ni blizu, pa za pola sata ponovo vrh itd.

Dodatno, uprosječavanje „ocjena“ ima smisla kao i stari vic o statistici u kojoj Pero vozi Mercedes, a Đuro ide pješke pa u prosjeku oboje voze fiću. Ova „excellica“ koju smo iscrtali to duhovito ilustrira.

Nije nam bila nikakva nakana objavljivati „pobjednike“ i daljeplasirane pa niti nećemo. Da napravimo istu radionicu dva dana nakon s različitim redoslijedom točenja, rezultati bi bili drugačiji. Želim ipak reći kako mi je jako drag istaknuti plasman MC vinarije Prović. Osim što je to bilo čini mi se i najjeftinije vino u ovoj konkurenciji pa i jedino „kvalitetno“ uz „vrhunska“ (i jedno „stolno“, a zapravo „supervrhunsko“ 🙂 ) to je vino bilo – najspremnije. Najspremnije znači da svim ostalim vinima trebaju još godine da se ostvare u punoj zrelosti, što je vrlo poželjno za bordoške kupaže inače. Skoro je šteta da se prodaju i popiju puno prije tih godina.

U jednom trenutku činilo se kako je previše festivalskih događanja „općeg tipa“, a već u drugom osjećaj je potpuno suprotan. Kako je Vinistra iz niza razloga izgubila onu poziciju u svijesti koju je nekad uživala, VinoCom je preostao kao jedini pan-nacionalni festival, svojevrsna smotra svega vrijednog pažnje što se pravi u Hrvatskoj i bližoj okolici.

Zapravo je jedina dimenzija koju VinoCom ne ostvaruje ona međunarodna. Tu smo izgubili puno gašenjem „vajngurmea“. Jedini koji je domaćoj publici približio značajan izbor vina iz svijeta ipak je specijalizirani Label Grand Karakterre, ali on je održan u Beču.

Potrudio sam se otići do Beča u kojem se očekivalo nešto više domaće publike. Najave su bile ohrabrujuće po tom pitanju jer uostalom domaća publika vjerojatno ionako ne ide zbog domaćih izlagača, već zbog nečega do čega ne može tako lako doći, ali osim naše male „delegacije“ nije se pojavio nitko izuzev izlagača, Piquentum i Kosovec.

Za razliku od LGK u Beču gdje sam navijao za čim veći odaziv poznatih lica, na VinoComu sam se nadao da ću te subote uspjeti obići barem većinu štandova, osobito eventualnih noviteta, dok ne nastane gužva i metež. Doista, odaziv ljudi na VinoCom je ogroman. U tom smislu, presudno važno je da logistika funkcionira besprijekorno. Tako je više-manje i bilo. Koliko sam vidio, mala vojska pomagača dobro je odradila sav onaj nevidljivi posao bez kojeg nema velikog događaja.

Bilo je dobrih vina na VinoComu, previše za obići u dva dana, kamoli u jedan. Ne znam bi li nešto izdvojio osim očekivanih favorita, primjerice 2015 Stagnum Rose bit će i već jest genijalan. Tomac je izbacio novi Rose, fantastičan. Drago mi je da je Kunjas Pagadebit tako uvjerljiv kao što očekujem. Ugodno je iznenadio Kotar Merlot. Bit će to sjajno vino. Još ugodniji Zure Grk i Plavac.

Label Grand Karakterre održan je tjedan dana nakon zagrebačke smotre.

04.12. u Architekturzentrum Wien, spomenuti Piquentum i Kosovec bili su jedini hrvatski predstavnici, ali izostanak ekstremno narančastih vina bio mi je više upadljiv.

 

Međutim je ukupni broj izlagača i ponuđenih vina bio barem jednako velik kao do sada u Zagrebu i Ljubljani. Zapravo veseli pojava nekih imena koja nisam do sad probao. Eric Texier-ov Roussanne mi se urezao u pamćenje, kao i Chenin Blanc Chateau de la Cour. Zatim prezanimljiva Terra Laura s vinom Cour-Cheverny od sorte Romorantin. Da moram izdvojiti tri bijela vina koja bi najradije ponovo probao, ovaj odabir moglo bi uzdrmati jedino Roditis grčke vinarije Ligas.

Oduševili su i predstavnici Bordeauxa, Chateau Franc-Pourretov Saint Emillion Grand Cru koji je premda još sirov, vrlo impresivan, dok je Clos Chante l`Alouette spremniji i k tome nevjerojatno cjenovno pristupačan za ono što jest, možda nekih desetak Eura u podrumu koliko se sjećam.

 

 

Svidio mi se vrlo i Domaine Saint-Nicolas. Mala „izdvojena“ Loirska apelacija južno od Muscadeta. Konkretno to crno vino mislim iz Pinot Noira i Cabernet Franca?

No, teško je bilo isprobati sve ili skoro sve 🙂 , a kamoli izdvojiti ponešto iz ove raznolike skupine koju povezuju isključivo propozicije festivala: uzgoj i prerada u skladu s organskim ili biodinamičkim načelima, vrenje na vlastitim kvascima bez temperaturno kontrolirane fermentacije (unless mayor trouble is on the way 😀 ), maksimalno dozvoljeni ukupni sumpor od 80mg/L i druga ograničenja poput toga da su vinari ujedno i vlasnici vinarije te preferiraju i promoviraju autohtone sorte i sl.

Dužan sam zahvalu Dimitriju (Brečeviću) na pomoći oko pravilnog izgovora francuskog i boci vina koju sam dobio za rođendan ;-), a dužan sam ispriku Slovencima, Austrijancima i osobito Talijanima koje nisam spomenuo jer Etnella, Colombaia, Fonterenza, Piccinin i brojni drugi su mi već donekle poznati, pa nisam stigao posvetiti dužnu koncentraciju, a o nepretencioznom guštu Podere Cippola i još ponekom vinu planiram objaviti dojam ionako.

Sudba je htjela da se i samim početkom godine prisjetimo još jedne značajne osobe koja je obilježila kulturu vina. 2016. nije doživio Charly Foucault, poznato prezime iza cijenjene Clos Rougeard vinarije u Loirskoj apelaciji Saumur-champigny. Braća Foucault potpisuju ono što je, prema istinskim poznavateljima, ponajbolji Cabernet Franc uopće. Taj „Les Pouyeux“ koji pamtim jedno je od najznačajnih vina koja sam probao.

Očito je kako je u 2015. godini objavljeno manje dojmova nego u prethodnim godinama.

U osnovi, nakon tisućitog, više niti ne objavljujem dojam ukoliko mi nema osobitu vrijednost, ukoliko vino ne nalazim značajnim zbog nečega ili ga eventualno objavim ukoliko je stimuliralo da plasiram neku poluprovokaciju ili natjeralo da se upustim u neku problematiku ili slično.

Naravno, još uvijek nalazim zadovoljstvo u traženju tzv. “Best Buy vina”, koja iz ovih ili onih razloga smatram da vrijede više od svojih novaca pa tako umjesto Best Buy osvrta početkom godine postoje Preporuke.

U duhu tradicije i u želji da naglasim ono zaista ponajbolje o čemu sam ostavio crticu ili dvije u protekloj godini slobodan sam izdvojiti:

Poderi Colla, Campo Romano, 2011.

Brkić, Plava Greda, 2012.

Krauthaker, Merlot, 2011. (tržišni uzorak – TBA)

Legovina, Cabernet Franc, 2009.

Tomac, Rajnski Rizling, 2013.

Ronchi di Cialla, Schioppettino di Cialla, 2004.

Ruinart, Blanc de Blancs

Ronchi di Cialla, Ciallabianco, 2001.

Botunjac, Jagoda, 2013.

Miloš, Stagnum, 2007.

Ronchi di Cialla, Schioppettino di Cialla, 2010.

Kamnik, Montepulciano, 2013.

Roxanich, Merlot, 2007.

Drappier, Pinot Noir Brut Nature & Fleury Blanc de Noirs Brut

 

Zatim nekoliko hrvatskih bordoških kupaža, svaka vrlo specifična i svaka vrlo – rasprodana, što je dobro ako je kupljeno za čuvanje i to višegodišnje čuvanje u podrumu, ali je vjerojatno prerano ispijeno u nekom restoranu…

Grabovac, Gran Reserva Modro Jezero, 2010.

G&J, Tvoja krv i moja, 2012.

Crvik, Vilin ples, 2011.

Prović, MC, 2010.

Boškinac, Cuvee, 2012.

 

Da moram izdvojiti samo jedno vino, ovog trenutka vjerojatno bi odabrao ili Fleuryjev BdN ili Drappierov Brut Nature

🙂 Ili možda 2004 Schioppettino di Cialla ,ali obzirom da je prošlogodišnji „pobjednik“ bio 1992 Schioppettino di Cialla, neka budu Drappier i Fleury 😉

Oboje smatram i vrlo značajnim dojmovima, meni i najdražim iz prethodne godine.

 

Znam da nisam još obradio sve inpute prikupljene sa zagrebačkog VinoCom-a, ali već jednako tako znam da „Najugodnija iznenađenja 2015.“ nema potrebe posebno nabrajati u odvojenom dojmu jer samo je jedno neočekivano ugodno iznenađenje zasjalo prošle godine:

Ivančić, Griffin, Brut 2013.

Ivančić, Chardonnay Sur Lie 2013 & Chardonnay 2014.

 

U nastavku, osobne arhive radi, bilježim „žrtve“ različitih privatnih druženja godine 2015. od bezveznih smijurija do nečeg najboljeg ikad 😀 Ako nekome nešto zapne za oko, to nije slučajno 😉

Stari moj dnevniče, predugo odgađam ovaj osvrt.

Kratka forma postala je još kraća. Čak je i twit postao predug 😀 Ako ne možeš to reći fotkom na Instagramu, odustani. Attention span vinske mušice i čovjeka ne razlikuju se više u trajanju. Stoga, odmah upozoravam kako ovo nije post primjeren pregledavanju na zaslonu smartphonea.

Mali glas mi govori kako je odavno vrijeme za redizajn. Kako vizualni tako i sadržajni. Kako bilo, to se neće dogoditi. Content i samo content u ovom obliku ostaju imperativ Dnevnika vinopije.

U tom smislu želim reći me zaboli za sve-što-treba-raditi-da-se-ostvari-što-više-klikova. S druge strane, već stvarno dugo vremena osjećam potrebu zahvaliti svima i svemu što me inspiriralo i još uvijek inspirira. Vinima, vinarima koji su ih napravili, komentatorima, vinopijama i svima koji ovo čitaju…

Predugo pripremam u glavi ovaj tekst i kad sam shvatio da nikad neću biti u potpunosti zadovoljan i da nikad neću uspjeti navesti sve što želim i sve koji to zaslužuju, odlučio sam izdvojiti samo ono čega se sjetim dok pišem. Svojevrsni „top of mind“ ipak počinje sa ljudima.

Nekoliko osoba sam upoznao upravo zahvaljujući Dnevniku vinopije i njih ubrajam u tzv. „prvi ešalon Dnevnika vinopije“ 🙂 Patti-ja, ifke-a i mene okupio je buonsangue, aka el tvrle.

Bliski su tu jako i fiškuš, cipelicalutalica ;-), pa čak i Lada 😀 , a clemens i madirazd 😀 nesuđeni gosti.

Zatim dinko-šminko, ibro, p, amater, Luka i ostali komentatori koji prate blog valjda od početaka… valjda ćemo se jednom podružiti uz neko dobro vino.

Krešimir, alejandro i mnogi iz „drugog ešalona“ – hvala vam na podršci i zanimljivim komentarima. Hvala i torro i Tibor i Koshpa, kao i svima koji su „ostavili trag“ makar se taj trag meni i ne sviđao uvijek 😉 Hvala Ivan, hvala finesse i moj ludi kum, vino zupa. Dobrodošli ste uvijek s bocom ili na bocu nečeg dobrog 😀

Najveću zahvalnost, ali i ispriku ipak dugujem buonsangueu. Ne volim baš uvijek tvoj utjecaj na ovim stranicama, ali znaš što još više ne volim? (ovo treba zvučati kao Milo Hrnić 🙂 ) Kad si u pravu.

Da je ovo forum, davno bi imao administratorski status. Ključni utjecaj na mene nije se ipak događao u bespućima tvojih komentara na ovim stranicama. Odvijao se iza svih onih sličica ispijenih vina u „Best Of“ prvim dojmovima svake nove kalendarske godine. Jednom si mi napisao da si bio tek „katalizator“. Volio bi da i ja mogu biti takav katalizator.

Pokrenuo sam stoga nešto u što vjerujem da s vremenom može na bolje promijeniti puno toga. Nakon svih vođenih degustacija, festivalskih radionica, ocjenjivanja, objavljenih članaka, specijaliziranih rubrika i drugih projekata, pokrenuo sam s Ivanom Salopekom malo drugačiju edukaciju. Bez powerpoint predavanja, ali i bez besmislenog preseravanja olfaktivnim senzacijama 🙂 🙂 🙂 Ono što ovdje radim, ne može se lako kopirati. Zahvaljujući tebi.

Zahvaljujući tebi ne bi bilo ni terroirskih vina ni čaša u Vis ni nebrojenih drugih tema u koje se i prehrabro upuštam. Mnoge stvari izgledale bi drugačije. Mrzim kad si u pravu, ali i ja sam sigurno u pravu kad tvrdim da je buonsangue uživo, svakako drugačija osoba od svojeg avatara.

Zahvalan sam i na recentnim otkrićima. Kad iz čaše procvjeta izvorno začepljena 61-godišnja klasična Rioja u idealnoj kondiciji, malo toga što misliš da znaš o vinu ti pomaže. Moraš imati dušu.

No, dosta pederane. Vrijeme da se vratim u „kritizer“ mod. Nedavno se poklopilo da sam bio pozvan odabrati osobne favorite unutar domaćih granica. Kraj svega što sam nadrobio, izdvojio sam u tom smislu tri imena. Miloš, Tomac, Coronica.

Zbog kontinuiteta ozbiljnog rada i to takvog koji uvelike nadilazi uskogrudne okvire domaće vinske scene, ovo možda i nisu jedini(e) vinari(je) čija vina djeluju „kao da nisu odavde“,a da istovremeno uvjerljivo utjelovljuju identitet svojeg podneblja, ali meni predstavljaju sigurno utočište, odmor od gluposti i uzemljenje.

Millenium je jednostavan i čist, moja osobna preporuka za pjenušac klasične metode jer u svojem cjenovnom razredu ne postoji ništa tako ozbiljno dobro. A opet, taj Brut koliko god bio briljantna vrijednost, skoro je brutalan u usporedbi s Diplomatom kraj čije svjetlosti, snage i beskompromisnosti materijala djeluje tvrdo i tupo u usporedbi. Kao kompot od jabuka naprama precizno nijansiranoj strukturi koja nosi aromatičnost idealnog intenziteta. Tomčev Classic u aktualnim LOT-ovima je Brut Nature i nikad nije bio bolji. Zreo i pun, a fokusiran i elegentan. Premda više kvaščano iskustvo od Milleniuma i Diplomata, svoju punu raskošnu zrelost pokazuje bez trunke gorčine. Pjenušavi Rose je sami vrh svoje kategorije i puno šire od nacionalnih granica, a Amfora Brut suludo hrabri iskorak u nepoznato ravan čaroliji koju još nisam u potpunosti razumio, ali me okupirala do razine iznad puke fascinacije.

Miloš je moj odgovor kad bi morao odabrati jedno jedino vino koje svjedoči o Hrvatskoj. Zanimljivo, baš je meni, kojeg smatraju velikim kritičarem plavaca i nekim tko „ne voli plavce“, upravo Plavac Mali taj odabir. Ukratko, ne znam što uvjerljivije utjelovljuje sve što se očekuje od velikog vina od Stagnuma. Postoje bliski aspiranti, ali da u ovom trenutku moram učiniti taj odabir, ne bi dugo dvojio. Kako nemam bolji komentar od ovog (https://buonsangue.wordpress.com/2011/04/11/in-hoc-stagno-vinces/) ,rado prenosim link na sadržaj posta koji vrijedi pročitati više puta.

Osjećam potrebu zahvaliti i svim onim vinarima i vinima koja na tržištu ostvaruju dodanu vrijednost za novac. Koliko god bila različita, to su vina koja predstavljaju svako u svojem kontekstu osobnu „Preporuku“ u navedenom smislu. Odavno su tu Iuris, Ritoša, Vuina… mladi aspiranti poput Piquentuma, ali i legendarni vinari poput Enjingija.

 

Svima koje sam izdvojio i još više onima koje nisam, zahvaljujem na inspiraciji i želim vam sretan Božić i sretnu novu 2016. godinu. Vinima berbe 2015. možemo se veseliti 🙂

Živjeli!

 

 

 

Cijena: 82,50 kn

Bogat miris, mirodijski. Datulje, mirišljave dunje i agrumi. Na nepcu puno, s dosta „maslaca“, ali i svježine. Stanoviti salinitet protkan je cijelim gutljajem i osobito u afteru.

Rijetko posežem za „chardonnay čašom“ i ovo je bila prilika. Široka čaša možda neće toliko olakšati razabiranje različitih aromatskih asocijacija, ali činilo se važnijim doživjeti tu širinu na nepcu. Opulentan gutljaj pun slasti, koji je istovremeno vrlo čvrst.

Blend sorti Grenache Blanc, Vermentino i Roussane u omjerima 50:40:10 nastupa suho, skoro tanično i s nevjerojatno laganih 14% alkohola. Zavidna razina uklopljenosti alkohola.

Luberon nije razvikana apelacija regije Rhone zbog čega je vjerojatno ovako ambiciozno vino cjenovno prihvatljivo. Premda je većini prva asocijacija nekakvog „božićnog vina“ kakav dobar crnjak, ovaj Luberon bliže je osobnoj definiciji „božićnog vina“. Ono što osvaja kod Grand Marrenon Blanca je balans između „masnoće“ i „kiselina“ u vinu. Užitak.