Dnevnik vinopije

Cijena: 137,98 kn

Moram priznati da mi je, potpuno neočekivano, ovo najbolje GR Modro jezero do danas i jedan od favorita iz sjene u kategoriji domaćih bordoških kupaža. Doduše, uz Cabernet Sauvignon i Merlot, Modro Jezero sadrži i Trnjak i Vranac, vjerojatno upravo ključ prevage u prilog specifičnosti karaktera imotskog crnjaka.

Dva sata u dekanteru i nakon toga još dva sata u boci… obično nisam presretan kad taj liquorice (korijen sladića) osjetim na nosu, to često sugerira pretjeranost u nečemu, ili zrelosti voća ili količini ekstrakta ili plastelinu nalik koncentraciji iz koje ništa ne izlazi i sl.

Međutim, u ovom slučaju, nakon efemernosti vanilije od bačvi, što brzo izvjetri, taj deskriptor daje dobrodošao herbalni ton voćnoj koncentraciji na nosu… koja je “zelenkasta”, ali ima smisla.

Jako dobro integrirane kiseline, sitni suhi tanini koji se talože, cjelina još „ljubičasta“, mlada, ali napeta, s mineralnim potpisom. Prodorno i sve ugodnije i produbljenije i fokusiranije svakim gutljajem. Visoki alkoholi (15%) neprimjetni, u naravi paradoksalno „hladno“, vrlo suho vino.

Teško je odrediti je li ta „ljubičasta“ mladost do životne faze vina ili ipak do imotskog podneblja… svojevrsna „sirovost“ i energičnost.

Cijena: 69,50 kn

Prilika za upoznavanjem još nečeg posebnog u svijetu vina. Kadarka ili (drugi naziv) Gamza kao sorta daje specifično vino. Ova dolazi iz vinograda Bačke, sa „Subotičko-Horgoške pješčare“, a danas je značnije zastupljena na sjeverozapadu Bugarske i mađarskoj Baranji.

Suho, 13% alc. U čaši, vino je transparentno i žive, bistre, crvene boje. Mirisi su diskretni, a nakon prvog gutljaja u ustima djeluje „gumenasto“, s čudnovatim kiselinama koje nisu visoke, ali su izražajne. Specifičnost je u aromatskom profilu… ponovo u vinu Kadarke osjetim murvu (dud), zatim i aroniju, aromatski dosta „mračno“ vino premda tako ne izgleda.

Izgleda pristupačno, sa zrelim i slatkastim, ali mikroskopskim i malobrojnim taninima. Bez neke osobite živosti, vrlo smireno vino i nekako neutralno. Funkcionira divno recimo uz salamu od konjetine, a vjerujem i uz brojna jela.

Zanimljivo je gdje se i kako uspostavlja ravnoteža… osjećaj da je, kao kod malokoje sorte, prava zrelost materijala presudna, prezrelo grožđe lako će otići u bljutavost, a nedovoljno zreo materijal zadržat će tvrdoću i prezelene, stršeće kiseline.

Uz bakalar pikantino sa širokim rezancima, vino je odigralo svoju ulogu besprijekorno.

Cijena: N/A

„Dubrovčani kažu i vjeruju, da sadašnje vino nije onakovo, kakovo je bilo, dok nije bilo luga (pepelnica op.a.) pogotovo da ne će biti onakovo na američkoj podlozi. Sve to ne stoji, pa bi bilo poželjno, da ovu slavnui lozu Dubrovčani opet podignu na svoje odrine.“ S.Bulić, Dalmatinska Ampelografija, 1949. 🙂

Možda su ipak bili u pravu ti stari Dubrovčani 😉

Slažem se da je smiješno da dubrovački restorani nude Malvaziju Istarsku kad imaju svoju „malvaSiju“(koja btw nema veze s istrijanskom), ali bojim se da je ta bitka za Malvasiju pogrešno postavljena 😦

Vino koje miriši na ishlapjeli „moderan“ Pošip s ljepljivom voćnosti na nosu i čudnim kiselinama na nepcu je prenasilan odgovor.

Na ovom primjeru kojeg mi je ustupio prijatelj s hvalospjevima nakon skeniranja štandova na Vinocomu barem nema trivijalnih parfemsko-cvijetnih aroma na nosu s bljutavom slatkastosti, međutim te kiseline koje ima ne djeluju baš preuvjerljivo. Barem ne u suhoj Malvasiji Dubrovačkoj s 13,6%. Tako napadna kiselina funkcionirala bi možda u Bibichevom Debitu, ali ne u Malvasiji.

Ne mogu doživjeti materijal, ne mogu osjetiti terroir, sklad je donekle ostvaren, ali nalik mnogim Pošipima koji možda prolaze na tržištu, ali ne znači da su osobita vina. Sirova nektarina bez pravog „soka“ doduše funkcionira bolje uz jelo, ali isključivo zbog kiselina, a to je nedovoljno za zahtjevniju kuhinju.

Metković je u tom smislu možda čak i uspješniji u odnosu na ostale pretenciozne Malvasije koje mi padaju na pamet od Crvikovih do Meneghettijeve Kuće Glavić… ali do danas nisam probao niti jednu suštinski posebnu. Super „zapakirano“ i posloženo, ali bez dubine, bez priželjkivane posebnosti karaktera podneblja koji ionako nije definiran, ali ako je smisao konkurirati raširenoj Pošip pomami, onda će i ovako odigrati besprijekorno na svim testiranjima i ocjenjivanjima, osim mojem Ali, vremena valjda uvijek ima, a srećom po dubrovačke vinare, niti tržišta ne bi smjelo faliti.

Napokon sam zbrojio dojmove i prenosim s velikim odobravanjem jedna od meni najugodnijih osvježenja koja su se pojavila prošle godine. Prigora je vinski brand Vinarije Bedeković s vlastitim vinogradima u zelinskom vinogorju na položaju Bedenica-Otrčkovec i premda po mnogočemu tipična Zelina, po mnogomu odskače od danas dominantne proizvodnje vina u tom kraju.

 

Prigora, Rizling Brisk, 2013.

Cijena: 54,98 kn

Nije deklarirano, ali djeluje suho do kosti. Stisnuti rizlingovski reduktivan intenzitet koji kao da usisava zeleno voće u vakuum.

Sline se skupljaju pripremajući nepce za zagriz u blistavo bistru tekućinu. Uh, fantastična koncentracija kiselina ostvaruje do danas najuvjerljiviji Rizling zelinskog kraja s kojim sam se susreo. Na neki način, kao da ne pripada vinogorju Prigorje-Bilogora.

Longitudinalna, a minimalistička struktura temelji se na suhom i koncentriranom ekstraktu u brzom gutljaju suhog vina s 11,5% alc. Tvrda zelena jabučica od sorte koja se ne uzgaja „industrijski“. Vina Prigora (Bedekovich) predstavljaju se kao vina iz ekološki uzgojenih vinograda odnjegovana suvremenom tehnologijom.

Rizling Brisk stoji na etiketi i s pravom asocira na živahnost, hitrost, energičnost, prohladno proljetno jutro rosnih livada Prigorja.

Vrlo prepoznatljivo kao jedna od pojavnosti Rizlinga, a vrlo nekarakteristično za nerijetko tupa, ponekad čak bljutava i prečesto prenamještena vina ove plemenite sorte iz ovog kraljevstva Kraljevine. Ono što Brisk ostavlja u ustima slično je tragu sirove zelene jabuke, samo manje kiselo, a jednako prostodušno i pristupačno… cijena to prati, ali ne i količine koliko znam. Ukupna površina vinograda iznosi nekih 3 ha.

 

Prigora, Sauvignon Springtime, 2013.

Cijena: 54,98 kn

Springtime? Vrijeme za oprugu 🙂 Doista, osim jasne asocijacije na proljeće, zabavljaju i alternativni prijevodi riječi „spring“ jer vino je britko i napeto kao opruga, a čisto kao planinski izvor.

Pokošena trava i kopriva usred limete. Tako otprilike djeluje na nosu, uz osjećaj svježine, potpune suhoće i čiste, bistre prozirne tekućine zelene aure.

Možda najinteresantnije je da ima dosta force na nepcu u za današnje standarde nezamislivih 10,7% alc.!?! Podsjeća pomalo na sauvignone Štajerske, više slovenske nego austrijske, ali u ovakvom generaliziranju bitno mi je da ne podsjeća na zelinska bijela vina međunarodnih sorti, a uvjerljivo mi prenosi taj karakter podneblja.

Jer za razliku od većine drugih, imam svrhu za ovo vino po ovoj cijeni. Proljetna struna koja vibrira uz razna jela.

 

Prigora, Breg, 2013.

Cijena: 54,98 kn

Miriše kao svježe otisnut celulozni papir. Ravnomjeran intenzitet na nekoj vlastitoj frekvenciji. Čaj od zelene jabuke, travnata sočnost. Ne traje predugo jer „žeđ“ već rađa novi gutljaj.

Nije toliko izravno i prodorno kao Rizling i Sauvignon. Kompleksnije, univerzalno prihvatljivije prosječnom nepcu. Naravno, nikad neće biti istinski kompleksno da zablista u nekom ambicioznijem društvu, premda je cuvee čak 5 sorti… Pinot Sivi, Rizvanac, Traminac, Manzoni, Silvanac i 11,1% alc 😀

Dok Rizling i Sauvignon pružaju brzi uvid u podneblje Zeline i što ove sorte tu ostvaruju, kupaža „Breg“, premda jest 100% Prigorje, nije toliko neposredno i razvidno kao led… kao oštrina kojom Rizling i Sauvignon nastupaju. Ali i Breg predstavlja skladnu cjelinu energična gutljaja koji dugo ostaje urezan u memoriju.

Cijena: 139,98 kn

Najs&smooth. Lijepi zreli Chardonnay (plus Pinot Blanc) na nosu, začinjen drvom i uzbudljivim voćnim senzacijama uz tek malo dozirane maslačne raskoši.

Ne nepcu viskozitetno, ali vrlo gipko i brzo… pikantno gorkasto poput maslinova ulja jake sorte. Savršeno uz bakalar Tartufino.

14% alkohola nisu incidentni za vino ovakve strukture. Griju kao zimsko sunce, više za psihološki učinak 😉 Zapravo me vino podsjeća na božićno drvce sa svim ukrasima i nakitom… prezentira se stožasto, iz širokog (raskošnog) početka u fokusirani finiš s lijepo raspoređenim zvoncima (kiselinama).

Dojam težine, ali stabilnosti te opisane „svečanosti“. Nije vino za uživanje u toploj ljetnoj večeri s pogledom na pun mjesec već vino za bal iz bajki, koje je majstor podrumar pripremio u skladu s očekivanjima dobre prakse 🙂 Arome koje možda ne ostvaruju priželjkivanu dubinu, ali s prepoznatljivim doprinosom podneblja „podregije Istra“ (nova klasifikacija) 😉

Cijena: 59,90 kn

Ukoliko je nešto gušće (drvenije i toplije također) od „baznog“ vina, ne znači nužno da je i bolje.

Gustoća je koncentracija voćnosti u vinu još uvijek lijepe prozirnosti u čaši, ali puno nepristupačnijeg od baznog Teroldega.

Drveno nije toliko po slatkim tonovima vanilije već baš na tostirano drvo.

Toplije nije samo zbog ukupnih 13% alkohola što nije neka visoka razina za današnje standarde, već zbog toga što pri uživanju u Teroldegu, kao niti Trentinu, ne odgovara niti najmanja vrućina u nosnicama.

A sve to se osjeti samo na nosu… dok gutljaj – potvrđuje. Riserva je naprosto nešto ekstraktnije vino, ali da li je samo zato bolje? Uz punoću tijela dobro se uklopilo odležavanje u drvu, ali kao vrlo jasan stilski statement, dok je suština identična. Samo što sad malo teže mogu osjetiti vino zbog sveg tog „garnirunga“.

A materijal mi jako dobar. Lagani mineralni undertone koji ustraje na nepcu, a dominacija voća (trešnje) i zemljanosti u jedinstvenoj kombinaciji. U Rezervi manje sočnoj, ali zato intrigantnoj, jer pokazuje jednu svoju skrivenu mračnu stranu…

Svejedno, uz pikantne salame i tvrde sireve, milina.

Cijena: NA

Kuvlakhe je Krauthakerovo vino inspirirano tradicionalnim gruzijskim postupcima i svojevrstan namjerni povratak stotinjak i više godina u prošlost kako bi pokazao da i bez danas dostupne suvremene tehnologije i enološke kontrole, dobar vinar može napraviti dobro vino. Ovo su moje riječi i ne znam u kojoj mjeri bi se Vlado Krauthaker složio, ali napokon nakon nekih mojih ranijih dojmova imam inspiraciju nešto napisati o Krauthakerovom vinu.

Doduše, vino teško da će naći na policama maloprodaje jer bi većina Krauthakerove publike vjerojatno vraćala vino tvrdeći da je pokvareno. Međutim, u okruženju Label Grand Karakterre festivala, Kuvlakhe-Graševina 2012 bila je jedno od „elegantnijih“ vina 🙂

Jantarne boje, nebistreno, ali sjaji narančasto 😀

Da hlapivost, da oksidativnost, ali i životnost! Život mnoštva neobično uspješno usklađenih aroma, naranče i začini, čaroban nos.

Kakav balans na nepcu, skoro elegancija… ni traga teškoj alkoholnosti ranije berbe. Suho, vrlo pitko, s nevjerojatnim voćnim aromatskim aspektima (!). Kutjevačka Graševina drugačije ravnoteže.

I srčano! I skladno! I elegantno za jedno zaista narančasto vino. Vino koje osim što je očito „narančasto“ ima jednako jarku „auru“… da ga s povezom preko očiju moram opisati jednom bojom, to bi bila narančasta. Ko` fire elemental u HOMM3 😉

Uz njoke Oliveto, Kuvlakhe je izražajniji od jela upravo kako volim. Funkcionira rashlađen, ali još puno bolje temperiran na sobnu temperaturu. Teško mi je na kraju biti pametan i razmišljati da li je ovo bio „barrel sample“ neobično zavodljiv i privlačan u svojoj „sirovoj“ fazi, ali znam da mi je ovo bila prekrasna boca. S dovoljno narančastih tanina i ugodnih kiselina da probudi vinopiju u meni.

Cijena: 179,00 kn

Susret s Tinom Colla prošle jeseni u zagrebačkom Bornsteinu izvojio bi kao osobni najznačajniji vinski događaj godine. Nisam to očekivao. Premda s ozbiljnom tradicijom, Piemontska vinarija Poderi Colla pomalo je „u drugom planu“. Bilo bi nepravedno reći da su ultratradicionalna vina Poderi Colla zapostavljena jer Dardi Le Rose jedno je od najcjenjenijih Barolo-a, ali čim si malo „off the beaten track“ čini se da te svjetla reflektora zaobilaze.

Te predvečeri smo otvorili puno toga, ali ja sam za ovaj dojam odabrao Pinot Nero jer je možda najpristupačnije. Bez obzira što Pinot Noir nije prva asocijacija na Piedmont i bez obzira što ovo vino ima još godine razvoja u boci ispred sebe, čini mi se spremnijim za konzumaciju od ostalih etiketa (barem onog što je u ponudi kod nas). A i cijenom je prijateljskije 😉

Bez pravilne pripreme, hrast, pa čak i alkohol, bit će preizraženi. Zato sam čim duže ostavio vino u otvorenoj boci, bez dekantiranja u dekanteru.

Aromatske senzacije na nosu stvaraju asocijacije na staru trešnju koja odolijeva truljenju, a paradoksalno, plod pun slatkog soka. Slatki duhan i zemljanost… suzdržane arome koje ne zavode baš bilo koga isprve. Volim glatki sitni tanin koji se taloži na nepcu. Nema niti naznake tjelesnosti, koncentracije, prezrelosti, a svaka kap čini se dragocjenom. Profinjena aromatičnost prolazi u slowmotionu… promjena u čaši nastupa suptilno, kameni karakter nastupa s vremenom i tonovi mineralnosti preuzimaju igru.

Rimski logor na kojem leži vinograd vjerojatno nema veze s tim osjećajem slatkasto-šumskog, vječno vlažnog, kamena…

Ono što Tino Colla pokušava nije napraviti najbolje vino na svijetu, već najbolje vino za svoje specifično podneblje. A to je nemoguće ukoliko nemaš „pravo mjesto“. „Impossible to do if You do not have the right place“ zabilježio sam tog dana… Poderi Colla ne maše zastavom „organic“, „biodynamic“ jer znaju da je u hrani i vinu ono najvažnije ujedno „najjednostavnije“ – sastojak. „To know to use less (technology)“.

Imam daleko nedovoljno iskustva (po osobnim i objektivnim kriterijima) da bi mogao iznijeti takav zaključak, ali osjećam to „mjesto“ i u ovom Pinot Neru.

Godina u kojoj sam se usred ljeta kupao u moru dok je padala tuča. Takvi trenutci zapravo su posebni i zanimljivi, ali 2014.-a je godina kakvu većina vinara ovih krajeva vjerojatno ne želi ponovo doživjeti. Godina 2015. je počela s tužnom vijesti o smrti Serge Hochara u 75-oj godini. Osoba goleme karizme i neusporedivog uvida u vino. Premda na etiketi Chateau Musara i danas stoji Gaston po njegovom ocu, Serge je ustrajna inspiracija iza Musara i ostalih vina Libanona, a njegov doprinos vinskom svijetu nemjerljiv. RIP Serge Hochar 😦

 

Obzirom da Best Buy listu ne mislim raditi jer od 01.01.2014. postoji stalna rubrika Preporuke, ukidam i „Najugodnija iznenađenja godine“. Prebedasto čak i za mene 😀 Izdvojit ću OPG Matković u tom smislu i njihovu Frankovku prvenstveno!

Žao mi je što u ovih 30ak vina „nije bilo mjesta“ za Kosovec Frankovku i Zweigelt u kojima sam prošle godine uživao manje nego bi želio jer više će se prodati u prekobarskim restoranima za 38 USD, negoli u vlastitom okruženju. Okruženju u kojem baš ova vina osobito utjelovljuju vrijednost za novac i samo zbog ograničenih količina nisu u Preporukama. To su predivna vina koja, “premda” na jednostavan način, odlično prezentiraju ono što tražim u vinima: terroir, čovjeka kao interpretatora, tumača tog terroire-a i sortu kao medij koji ga prenosi u čašu. Naprosto dijele društvo s prekrasnim „malim“ vinima koje neprestano trebamo (samo u prošloj godini pada mi na pamet Ribolla Nera Ronchi di Cialla ili Soave Classico Pieropan npr.), a nikad se neće kočoperiti na luksuznim top listama.

Interesantno, nisam do kraja ispunjenih očekivanja s brojnim teranima koje sam kao deklarirani ljubitelj otvorio protekle godine. Imena od kojih se pravom najviše očekuje nisu podbacila, ali recimo da bi radije uživao u nepretencioznom teranu 2011 Coronice negoli u Gran Teranu trenutno te mi je možda najviše po guštu bio Franc Armanov Teran 2011., Kabola 2010, izvrsni Terzolo i potpuno neočekivano Trapanov Terra Mare 2012. !?

Kad smo već na Istrijanima i autohtonim sortama 😉 stavljam link na nekoliko Malvazia Istriana koje bi izdvojio u protekloj godini, svaka u svojoj kategoriji jer su međusobno vrlo različite, a za svaku imam svrhu u životu:

Palčić, Malvazija, 2012.

Coronica, Malvazija Istarska, 2013.

Ritoša, Malvazija, 2013.

Degrassi, Bomarchese, Malvazija Istarska Riserva, 2011. i Degrassi, Bomarchese, Malvazija Istarska, 2012.

 

A sad, kojih bi to vina rado ponio sa sobom u 2015., poredanih redom kako su se pojavljivala na ovim stranicama:

Zind-Humbrecht, Riesling Heimbourg, 2010.

BIBICh, Aleph, 2010.

Ronchi di Cialla, Ribolla Gialla, 2012.

Korak, Rizling, 2011.

Domaine du Cros, Marcillac, Cuvee Vieilles Vignes, 2004.

Ronchi di Cialla, Ciallabianco, 2011.

Apostol, Chardonnay (limited edition), 2011.

Carsus, Žilavka, 2012.

Tomac, Amfora, Brut Nature, 2010.

Ronchi di Cialla, Refosco dal peduncolo rosso di Cialla, 2008.

Pieropan, Calvarino 2011.

Pieropan, Verduzzo di Cialla, 2009.

Tomac, Chardonnay, 2012.

Ornella Molon, Raboso, 2004.

Degrassi, Contarini, Merlot, 2009.

Pieropan, La Rocca, 2011.

Jenaro, Plavac Mali, 2009.

Ronchi di Cialla, Schioppettino di Cialla, 1992.

Hatzidakis, Mavrotragano, 2009.

Tomac, Crni Pinot, 2012.

Gordia, Rdeče, 2009.

Tomac, Amfora, 2008.

Freigut Thallern, Ronald, St.Laurent, 2011.

Boškinac, Cabernet Sauvignon, Merlot, 2010.

Boškinac, Ocu, 2012.

Čotar, Malvazija, 2009.

Zidarich, Vitovska, 2011.

Tomac, Classic, Brut Nature

Čotar, Terra Rossa, 2005.

Wieninger, Gemischter Satz, Bisamberg, 2013.

Keltis, Cuvee Extreme, 2010.

Ducal, Renski Rizling, 2012.

Brkić, Mjesečar, 2012.

Ducal, Laški Rizling, 2011.

Miloš, Stagnum Rose, 2013.

 

…bližimo se tisućitom dojmu, a opisanih vina već je vjerojatno i više. Kad bi od svih ovih vina koja su mi obilježila 2014. godinu u ovom trenutku mogao odabrati samo jednu bocu – to bi bio Schioppettino 1992. Ronchi di Cialla.

 

U nastavku, zbog osobne arhive bez naizgled vidljivog reda i poretka, objavljujem galeriju svega i svačega, vina koja nisu u dojmovima… nespretno zabilježni trenutci s privatnih druženja koji, premda posvećeni vinu, su ipak društvenog karaktera. Među silnim etiketama svejedno će zasjati poneki raritet kojeg će prepoznati onaj kojemu to nešto znači, a ja ću ih rado prokomentirati.

Cijena: 114,50 kn

Kraljevina s mjehurićima, a nije gemišt?

Mjehurići su bogme ustrajni… na pravi način potenciraju koricu zelene jabuke na nosu, a sočan jabučni zagriz na nepcu.

Dosage pogođen, minimalan, da ne naruši uvjerljivu zelenu liniju vina. Osvježavajuće i zeleno kao Zelina 😀

Električna prodornost mijenja pH želuca i priprema čovjeka za gozbu. Poput novogodišnje 🙂

Ozbiljan aperitiv. Lišen pretencioznosti. Ne pokušava biti nešto što nije. Jednostavan i lijep pjenušac. Vrlo uspio eksperiment s pjenušavom Kraljevinom dobivenom klasičnom metodom.

Dok uz voćni namaz od korice naranče postaje gin tonik, dižestivnog učinka 🙂

Sretna nova 2015. godina!